Budućnost je digitalna, ali da li digitalni alati mogu riješiti sve probleme učenja odraslih? David Mallows je podijelio svoja razmišljanja.

Puno vremena provodimo onlajn ovih dana; održavamo kontakt sa prijateljima, trgujemo, čitamo vijesti, gledamo televiziju, plaćamo poreze i račune za vodu. Šetamo ulicom sa telefonom u rukama, zabrinuti da ne propustimo posljednju poruku, apdejt ili obavještenje. Ukratko – sviđaju nam se naši telefoni i tableti i naša nedavno oktrivena „pupčana vrpca“ sa onlajn svijetom Facebooka, Instagrama i Twittera. Sviđa nam se ovaj svijet konstantne stimulacije, neograničeniih mogućnosti i čini se da prihvatamo prazna obećanja i iluzije koje nudi.  Tačno je da mnogo toga radimo onlajn ovih dana, ali zasigurno ne sve. I dalje stupamo u kontakt sa ljudima, stvarima i mjestima oflajn. Živimo u stvarnom svijetu fizičkih stvari – dodirujemo ih, razgovaramo sa njima, i govorimo o njima.

Potencijal i izazovi

Učenje odraslih će se sve više nuditi oflajn. I to može biti dobra stvar. Digitalizacija nudi fleksibilnost, jednostavniji pristup, veliki broj potencijalnihh multimedijalnih resursa, kao i načine za motivisanje odraslih da se uključe u učenje. Međutim, uvođenje tehnologija u učenje odraslih ide sporo, a dokazi o njegovoj djelotvornosti su ograničeni. Dokazi sugerišu da postoje problemi u vezi sa razvojem zaposenih, troškovima (i kada su u pitanju alati i infrastruktura o kojoj se treba brinuti, kao i neophodne obuke zaposlenih), a na nekim mjestima, nedostatkom povezanosti.

Često nam je rečeno da tehnologija ima potencijal za transformisanje pristupa učenju, prevazilaženje geografskih, fizičkih uslova i finansiranja, kao i za mijenjanje mjesta, vremena i načina pristupa učenju. Ona bi to mogla, ali da li to radi? Ukoliko radi, da li je to značajna promjena? Ili je to samo promjena u mehanizmu pružanja, bez stvarnog uticaja na učenje? U osamdesetim godinama prošlog vijeka, televizija je predstavljala veliku transformativnu obrazovnu tehnologiju – dok sam počeo da predajem, u devedesetim, svaka učionica je imala televizor i video uređaj koji su kupili prašinu u nekom ćošku. Televiziju su uskoro zamijenili projektori koji se priključuju na kompjutere, koje su zatim zamijenile umrežene mašine, i konačno umreženi tableti (ili nešto slično). Ukratko, tehnologija se mijenja; interaktivne table su nekada bile hit – zabranile su prašinu od kreda u učionici i podučavale su generacije o razlici između mokre krpe i trajnih markera (kso i posljedicama upoterbe pogrešnih...).

Digitalni alati nisu globalni već sredstva

Treba da napravimo razliku između učenja korišćenja digitalnih alata i učenja kroz upotrebu digitalnih alata. Prvo je glavni pokretač koji se nalazi iza učešća u učenju odraslih u posljednjoj deceniji. Međutim, u mnogim društvima, sveopšta pristupačnost digitalnih alata podrazumijeva da učenje upotrebe istih (digitalna kompetencija) predstavlja manju brigu u brojnim oblastima. Dok nesumnjivo postoje grupe koje su isključene iz digitalne revolucije kroz nedostatak ICT vještina (i, moguće, nedostatka pristupa onim alatima i širim konekcijama koji ih održavaju u životu), za sve više ljudi je upotreba digitalnih alata postala svakodnevna praksa. Stoga, cilj edukatora za odrasle treba da bude ne samo podsticanje učenja putem digitalnih sredstava, već i omogućavanje da upotreba digitalnih alata unapređuje učenje – izdizanje na viši nivo, prije nego prenošenje sa papira na slajd u PowerPointu.

Digitalizacija i inkluzija

Da li je digitalno učenje samo još jedna vrsta tehnologije? Da li njegovo uvođenje u učionicu (i oblikovanje načina na koji se može realizovati učenje odraslih) predstavlja fundamentalnu promjenu u učenju odraslih? Da li ono od nas zahtijeva da razmislimo o osnovi našeg pristupa učenju odraslih? Nisam ubijeđen. 

Očekivanja, motivacije, životni stilovi i iskustva mladih ljudi (budućih odraslih polaznika) razlikuju se od onih iz moje generacije (ja sam u pedesetim). Ovo donosi nove izazove pružaocima obrazovanja kada je u pitanju omogućavanje i ocjenjivanje obrazovanja. Ali, svakako, nude se brojne prilike za inovacijama i dolaženjem do nove generacije odraslih.

Upotreba tehnologije u obrazovanju postavlja barijere za određene grupe odraslih koji uče. Oni koji su trenutno u najvišem riziku od isključenosti iz učenja će zasigurno biti dodatno isključeni ukoliko veći dio učenja postane onlajn. Kako se ovo dešava, postoji opasnost da će oni koji bi imali najviše koristi od učenja, biti ostavljeni po strani.

Zaključak

Digitalna tehnologija u obrazovanju odraslih postoji da bi trajala (sve dok ne nadmaši projektor), i tačno je da posvećujemo vrijeme i napore da istažujemo najbolje načine da iskorišćavamo usluge obrazovanja odraslih. Međutim, ne zaboravimo da je obrazovanje odraslih vođeno ličnim odnosima, i da su najbolji edukatori za odrasle sposobni da održavaju iste, i da ih koriste kako bi pružali podršku odraslima u učenju.

Digitalno učenje treba da unaprijedi učenje, a ne samo da ga nastavi digitalnim sredstvima. Treba da istražimo načina na koje možemo integrisati tehnologiju da omogući onima koji uče da se aktivno uključe sa svojim idejama i svojim vršnjacima, kako bi unaprijedili iskustvo u učenju, povećali motivaciju i omogućili iskutvo kojim se približavaju ili repliciraju načini na koje odrasli pristupaju informacijama i komuniciraju jedan sa drugim u svijetu koji je izvan učionice za odrasle.

David Mallows ima 30 godina iskustva u obrazovanju odraslih kao nastavnik, trener nastavnika, menadžer i istraživač. On je prethodno bio direktor Centra za nacionalna istraživanja i razvoj za pismenost odraslih i numeričku pismenost (NRDC) na Institutu za obrazovanje, Univerzitetskog koledža u Londonu, a trenutno predstavlja Evropsku mrežu osnovnih vještina u EPALE kao tematski koordinator za životne vještine.