KORONA: TUGA I OPOMENA ILI SAMO JOŠ JEDNA TUGA?

Naravno, da krenemo od nekoliko brojeva, statistika  je čudo!

Dnevno u Svijetu umre preko 20.000 djece od nedostatka hrane i pitke vode,

Dnevno u Svijetu umre preko 21.000 ljudi (starijih)  od posljedica pušenja,  

Dnevno u Svijetu umre preko 30.000 ljudi (starijih) od bolesti srca,

Dnevno u Svijetu umre 6.000 novorođenčadi do 28 dana starosti,

Dnevno u Svijetu pogine u saobraćaju oko 7.000 ljudi (odraslih),

Slijede ogromni brojevi smrti od narkomanije, samoubistva, raka i drugih bolesti.

Šta su brojevi koje izbacuje korona virus za ove brojke?

Naglašavaju da je ovo pandemija, a šta je svakodnevno umiranje od gladi, bez vode i osnovnih zdravstvenih uslova? Koliko miliona ljudi noć prespava na ulici, u šahtovima, kanalizacijama, ispod mostova, u kontejnerima, napuštenim objektima ili smetljištima? Koliko djece se dnevno rodi bez ikakve šanse da žive?

S kojim prirodnim pravom mi pripadamo sasvim suprotnim skupinama ljudi ili samo “živih bića”?.

Da li smo svjesni da se rađamo  u izobilju, težimo izobilju, masovno trošimo, masovno se krećemo, masovno se dokazujemo i masovno bacamo smeće iza sebe: gdje ga ostavljamo i kome ostavljamo da riješava njegove posljedice? Zašto ne stvaramo uslove da svako  brine o svom i našem otpadu od našeg luksuznog i masovnog  života? I po kom prirodnom pravu mi imamo ovoliko, a drugi nemaju nimalo i što je najapsurdnije:

Nesretniji smo kad nam to malo nedostaje, nego oni koji nemaju ni to malo.

Kakvo je društvo proizvelo nas ovakve ljude, ovakve stanovnike Zemlje, jedne i jedine, na kojoj moraju zajedno živjeti svi: bilje, životinje, ljudi, virusi, bakterije i sva ostala živa ili poluživa bića, jer to je Stanište,  Biocenoza, Ekosistem, ili kako smo učili iz predmeta: Priroda i društvo, a koji se više tako ne zove ili ne proučava to što smo mi proučavali u njemu?. Taj sistem, sklad, suživot, harmonija, je prestao biti interesovanje nauke, a na njegovo mjesto su došle druge protivrječnosti, nastale između ljudi: vjera, nacija, kultura, politika, ekonomski stepen razvoja, globalizacija, internacionalizacija…. Čovjek je zadnjih 50 godina potpuno zaboravio da živi u prirodnom, a tek onda društvenom, ekonomskom i političkom  okruženju i korona je samo još jedna opomena: mi smo samo živa bića na kugli zemaljskom, ali pored nas isto žele, trebaju i moraju da žive i druga bića, prvenstveno  biljke i životinje, a onda i sva ostala bića, koja zajedno s nama čine jedinstvo i garanciju opstanka, prije svega nas samih. Drastično smanjenje šuma, savana, prašuma, stepa, pustinja, a onda hiljade izumrlih biljaka i životinja koje je čovjek potpuno zbrisao za kugle zemaljske, trčeći kroz život, dostignuća, rezultate istraživanje i zovući sve to NAPREDAK!

Napredak u čemu i ka čemu, osim povećanju brojeva na početku ovog razmišljanja.?

Prihvatimo koronu kao učiteljicu života, jer nam zadaje domaće zadatke iz životnih lekcija, koje smo izbacili iz gradiva humanih nauka: sociologije, filozofije, ekonomije, biologije, istorije i geografije….

• Mnoge fabrike su zatvorene, vazduh je čistiji, a izgleda da ćemo nastaviti živjeti i bez proizvoda tih fabrika,
• Porasla je međunarodna komunikacija i saradnja protiv zajedničkog (spoljneg) neprijatelja, pa su izgledi da će popustiti unutrašnja: nacionalna, religiozna, vjerska, politička i ina napetost,
• Primirio se masovni turizam, jedna od vodećih destruktivnih grana savremene ekonomije,
• Vraćamo se porodici (kao “osnovnoj ćeliji društva”), raste ljubav, higijena i briga o zdravlju,
• Aplaudiramo ljekarima, shvatajući da je najvažnije da smo “živi i zdravi”,  shvatajući da ova bolest ne bira klasu, naciju, imovno stanje, politički položaj, čak suprotno: više umiru bogati i ljudi na položajima, a najmanje djeca.

Korona nas guši zato što „tražimo hljeba preko pogače“, zato što uništavamo sve pred sobom, da bismo živjeli u izobilju, zato što ne brinemo o drugim bićima, koja ne traže izobilje, nego samo pravo na obični, goli  život, a među tim bićima je i onih 2/3 čovječanstva, dakle isto ljudi,  koji nemaju te minimalne uslove za život: vodu i hranu. Mi ne mislimo ni o svojoj rođenoj djeci i njihovoj djeci, ostavljajući im nemogućnost za taj obični i goli život. Mi smo prestrašni i moramo biti kažnjeni, čak, ovo i nije oštra kazna za zločine koje činimo prema prirodi, drugim bićima i svojim potomcima.

Korona jeste kazna, opomena, ali je i  prilika, izazov i šansa: da zastanemo, razmislimo i odlučimo:

„ da budemo bolji, da bi svima bilo bolje“, da to sjeme sijemo svude kud prolazimo pod „kapom nebeskom“, i da nas na tom putu vode riječi jednog izliječenog: „Najteža mi je bila pomisao da bi se neko od mene mogao zaraziti“. Ova izjava je ozbiljan korak naprijed, korak koji osuđuje svakog koji pušeći ubija i svoje članove domaćinstva i uporno tvrdi da ih voli, kakvo licemerje u moralu današnjeg čovjeka!

Korona je još jedna opomena  da resetujemo svoj život, njegov smisao i sadržaj! Korana nas opominje da preispitamo hijerarhiju svojih ljudskih i životnih vrijednosti. Ako ništa ne učinimo, ništa nećemo ni popraviti, samo ćemo se, nakratko, zavarati da je opasnost prošla, ona nas prati, ona je Priroda, ona postaje naš životni partner, koji ima prirodno pravo potpuno jednako kao i mi, ljudi, da živi. Ako ne budemo spremni za taj suživot, za njegovanje i čuvanje njihovih staništa, jednako kao i svojih, naš  opstanak je možda izvjesan, ali opstanak naše djece i naših unuka sigurno nije. A pošto i njih volimo, (a ne samo sebe!), korona je naša učiteljica, majka savjest, naša podsvjest, naš prijatelj u nevolji, ali neprijatelj u bahatosti, glamuru, globalizaciji, pohlepi, mržnji, nehumanosti i sličnim moralnim „epitetima“ savremene civilizacije.