Šta nada ima sa tim? Transformacija i nada u obrazovanju i učenju odraslih
(Izvinjavam se Tini Tarner što smo ukrala njen naslov i prilagodila ga svom sadržaju)
Nedavno sam imala zadovoljstvo da prisustvujem Konferenciji ESREA i budem moderatorka okruglog stola. ESREA (Evropsko društvo za istraživanje u obrazovanju odraslih - European Society for Research on the Education of Adults) promoviše i širi informacije o teorijskom i empirijskom istraživanju o obrazovanju i učenju odraslih u Evropi kroz istraživačke mreže, konferencije i publikacije. Oni organizuju generalnu konferenciju svake tri godine, a ove godine se održavala u Milanu. Vjerujem da je važno okupiti praktičare, istraživače i sačinioce politike tako da možemo unaprijediti svoj rad. (Više o ovome u skorijoj budućnosti). Stoga je konferencija bila dobra prilika da se podijele naši međusobni interesi.
Diskusija je bila na temu "Povraćanje nade. Na koji način istraživanje učenja odraslih može biti od pomoći za razumijevanje i transformisanje politika, za održavanje tekućih društvenih promjena i hvatanja u koštac sa krizama? Gdje odlazi marko sistem?" Prilično izazovan set pitanja, ali veoma adekvatan uzimajući u obzir brojne probleme sa kojima se trenutno suočavamo. Zaista je pitanje nade čak i teže.
Smatram ga priličnim izazovom da ne zapanemo u jamu pesimizma, kada razmotrim sadašnje (i buduće) stanje u svijetu. Stoga, šta učenje i obrazovanje odraslih mogu uraditi da nam obezbijede (više) nade?
Govornici su ukazali na neke taktike na centralnom nivou:
1. Širenje koncepata
2. Kolektivno djelovanje
3. Realistične utopije
4. Svakodnevne revolucije
Trevor Gerhardt, koji predstavlja mrežu za Rad i učenje na poslu, istakao je da ova mreža nastoji da proširi koncept vještina za rad na šire koncepte i kritičko razmišljanje tako da učenje za rad može biti zasnovano na kritičkom promišljanju i obuhvatiti društvene zabrinutosti i problem. Tradicionalnije sagledavanje učenja za rad posmatra ovaj sektor kao reaktivan na dešavanja na tržištu rada (npr. adaptiranje na tehnologije), ali stavljanje učenja i rada u kontekst šireg razumijevanja otvara društvena pitanja.
Kolega koji je govorio u ime mreže Izmešu globalnog i logalnog – učenje odraslih i zajednice istakao je mogućnost obrazovanja odraslih da okupi zajednice i osnaži kolektivne ideje, pristupe i akcije. Dok se Evropa sve više kreće ka individualističkom modelu društva, učenje odraslih može kreirati zajednice (na primjer među odraslima koji uče) kako bi zajedno djelovale. Umjesto stavljanja tereta društvenih i ekonomskih razvoja na pojedince, mogu se istraživati okolnosti i teorije koje demonstriraju zajedničko i društveno porijeklo, a što poziva na kolektivno djelovanje.
Fergal Finnegan, predsjedavajući mrežom Aktivno demokratsko građanstvo i učenje odraslih uveo je “utopiju” kao cilj učenja odraslih. Ideja utopije može na prvi pogled zvučati nerealistično, ali ako realistično pristupimo utopijama, ukoliko nam utopije budu vodeći principi, one nas mogu dovesti do akcija koje nas vode u boljim pravcima. Njoj nisu potrebne analize statusa quo i kolektivnog djelovanja, ali se zasniva na vjerovanju u transformaciju, koje smatram da je jedan od vodećih principa obrazovanja i učenja odraslih.
Ovo je dalje razradila Marcella Milana, predstavnica mreže Političke studije u obrazovanju odraslih, koja je diskutovala italijanski koncept "rivoluzione quotidian", t.j. svakodnevnu revoluciju: dok edukatori za odrasle i istraživači u obrazovanju odraslih možda neće biti u mogućnosti da donesu velike promjene i tranzicije (obrazovanje odraslih neće biti u prilici da samostalno ublaži klimatske promjene, nažalost) koje su neophodne da oblikuju našu budućnost, možemo preduzeti korake u tom pravcu. Obrazovanje i učenje odraslih mogu omogućiti samopouzdanje, komeptencije i osnaživanje koji su neophodni za transformaciju. Čak i postepeni koraci (svakodnevna revolucija) mogu biti podrška ovim promjenama.
Još jedan značajan aspekat bio je saradnja sa ostalim akterima u društvu, naročito civilnim društvom, edukatorima za odrasle i odraslim polaznicima. Ove saradnje mogu obezbijediti međusobnu podršku, širi opseg djelovanja i dodatne ideje i akcije, i takođe bliži krug kolektivnog djelovanja. Nije to samo zajednica učenja odraslih (u najširem smislu), već svi stejhkohlderi koji mogu zajedno djelovati i dopunjavati jedni druge.
Šta znamo o uticaju obrazovanja odraslih? Brojne studije prikazuju da učenje i obrazovanje odraslih promovišui samopouzdanje koje je jedno od glavniho obilježja samoefikasnosti. PIAAC naglašava da samoefikasnost zavisi u velikoj mjeri od nivoa vještina ljudi – što viši nivo vještina posjedujete, sve više vjerujete da imate uticaja na vaš život, porodicu, posao, zajednicu. (Vidi na primjer: Patrícia Dinis da Costa, Margarida Rodrigues, Esperanza Vera-Toscano i Anke Weber: Obrazovanje, vještine odraslih i društveni ishodi. Empirijski dokazi ankete o vještinama odraslih. (PIAAC 2013)) Ovo je veome tijesna veza između učenja odraslih i samopoštovanja, a ljudi koji rade u oblasti osnovnih vještina biće u mogućnosti da to potvrde.
Dakle, šta nada ima sa tim? I dalje imam pesimistične periode u životu. ALI: Glavni razlog zašto radim u obrazovanju i učenju odraslih jeste taj što većina edukatora za odrasle vjeruje, optimistično i sa velikim ubjeđenjem, u mogućnost promjene.
Transformacija je jedan od ključnih principa obrazovanja odraslih. Imaš 60 godina i želiš da naučiš da pišeš? Nema problema! Imaš 70 godina i želiš da ideš na univerzitet? Naravno! U zatvoru si zato što si bio idiot sa svojih 20 godina? Samo naprijed, možeš naučiti bilo šta. Ukoliko se ovaj optimizam i vjera u sposobnost ljudi da se mijenjaju, djeluju i uče u bilo koje vrijeme i pod bilo kojim okolnostima, onda ja ne znam šta je to. Hajde da stoga imamo svakodnevne revolucije, utopije koje je moguće postići i kolektivne radnje kroz transformativnu moć učenja odraslih.
Fotografiju napravio Leon Contreras na Unsplash
