Ko se boji „PISE“ još?!
Prije nekoliko godina priđe mi jedan roditelj da me priupita zašto njegovo dijete ne može da dobije dobru ocjenu iz crnogorskog jezika. Voljna da objasnim roditelju na čemu učenik treba da poradi da bi postigao solidne rezultate, počeh o čitanju, kritičkom promišljanju, zapažanju, zaključivanju...i samo što izgovorih čita, roditelj me prekide i kategorično zaključi da njegovo dijete ZNA DA ČITA I PIŠE, pa prema tome zaslužuje dva. „Poteža je ova naša škola“ – sjetih se Njegoša. Da kojim slučajem ovaj roditelj osmišlja PISA zadatke, naši petnaestogodišnjaci bi, vjerovatno, bili među boljima, bar u regionu.
Nije sve za šalu, ali je ovo i te kako ilustrativno.
Čini mi se da podatke o rangiranju naših učenika na PISA testiranjima malo ko shvata ozbiljno, osim onih koji zaista ozbiljno promišljaju o svrsishodnosti našeg obrazovanja. Postati „kompetentan“ za neku oblast ne znači ZNATI teoriju i nabrajati činjenice nego KORISTITI i teoriju i činjenice; na osnovu poznatog PROIZVODITI novu teoriju i nove činjenice. E, tu je najveći problem!
Moram priznati da me rezultati ovog testiranja unazad nekoliko godina uvijek učine pomalo depresivnom i povrijeđenom, prvenstveno što se moja država, baš zato što sliku o njoj na osoben način daju mladi, rangira tako nisko, pa zaključim da je ne volimo dovoljno. A, bogami, ne volimo ni sebe, a još manje sebe cijenimo. Može se nekom učiniti pretenciozno, ali šta o jednoj zemlji može bolje govoriti nego njena budućnost.
Neformalno istražujući (najčešće kroz razgovor sa učenicima i kolegama)moguće uzroke, zaključih da su učenici nedovoljno motivisani za rad na zadacima, da ih „smara“ da čitaju, da razmišljaju (jer, bože moj, ne dobijaju se ocjene!); da ne razumiju postavljena pitanja, da ne znaju gdje i kako da traže odgovore i sl.
Kao srednjoškolski nastavnik ne mogu da zanemarim činjenicu da se u prvi razred gimnazije upisuje upravo ispitivana populacija – petnaestogodišnjaci i da se biraju po slučajnom uzorku. Naravno da se zapitam: a šta ja tu mogu da uradim! I sa ramena stresem teret! Nije mi namjera da na odgovornost pozivam bilo koga, ali jasno je da nešto škripi na samom startu obrazovnog ciklusa.
Mora nam biti jasno da učenici niti umiju niti žele da se pitanjima na testiranju posvete, jer se čitav proces ne odvija kontinuirano. „Trening“ uma je u ovom slučaju veoma bitan. Ukoliko smo na nešto naviknuti odmalena, doživljavaćemo to kao prirodan proces, a ne kao dodatno nametnutu obavezu.
Sporadičan i nejedinstven pristup ovome ne donosi rezultate, jasno nam je. Svim nastavnicima mora postati navika i obaveza pismenost njihovih učenika. „Provucimo“ se između Homera i Dostojevskog; između vrste riječi i složene rečenice i pitajmo ih - kako će povezati dijagram sa životom!
Govorim i o onima kojima treba da bude najjasnije da njihova djeca moraju biti spremna za život. Naravno, riječ je o roditeljima.
Dragi moji odgovorni! Pogledajmo dobro šta nam je na ramenima i ne stresajmo ništa s njih!
Dragi moji najbitniji! Sistem društvenih vrijednosti se mijenja, prioriteti se mijenjaju – sposobnost da se nosite sa tim ne može se promijeniti.
I nemojte pitanje Ko se boji „PISE“ još - shvatiti kao retoričko!
Dajana Ševaljevic
Prije nekoliko godina priđe mi jedan roditelj da me priupita zašto njegovo dijete ne može da dobije dobru ocjenu iz crnogorskog jezika. Voljna da objasnim roditelju na čemu učenik treba da poradi da bi postigao solidne rezultate, počeh o čitanju, kritičkom promišljanju, zapažanju, zaključivanju...i samo što izgovorih čita, roditelj me prekide i kategorično zaključi da njegovo dijete ZNA DA ČITA I PIŠE, pa prema tome zaslužuje dva. „Poteža je ova naša škola“ – sjetih se Njegoša. Da kojim slučajem ovaj roditelj osmišlja PISA zadatke, naši petnaestogodišnjaci bi, vjerovatno, bili među boljima, bar u regionu.
Nije sve za šalu, ali je ovo i te kako ilustrativno.
Čini mi se da podatke o rangiranju naših učenika na PISA testiranjima malo ko shvata ozbiljno, osim onih koji zaista ozbiljno promišljaju o svrsishodnosti našeg obrazovanja. Postati „kompetentan“ za neku oblast ne znači ZNATI teoriju i nabrajati činjenice nego KORISTITI i teoriju i činjenice; na osnovu poznatog PROIZVODITI novu teoriju i nove činjenice. E, tu je najveći problem!
Moram priznati da me rezultati ovog testiranja unazad nekoliko godina uvijek učine pomalo depresivnom i povrijeđenom, prvenstveno što se moja država, baš zato što sliku o njoj na osoben način daju mladi, rangira tako nisko, pa zaključim da je ne volimo dovoljno. A, bogami, ne volimo ni sebe, a još manje sebe cijenimo. Može se nekom učiniti pretenciozno, ali šta o jednoj zemlji može bolje govoriti nego njena budućnost.
Neformalno istražujući (najčešće kroz razgovor sa učenicima i kolegama)moguće uzroke, zaključih da su učenici nedovoljno motivisani za rad na zadacima, da ih „smara“ da čitaju, da razmišljaju (jer, bože moj, ne dobijaju se ocjene!); da ne razumiju postavljena pitanja, da ne znaju gdje i kako da traže odgovore i sl.
Kao srednjoškolski nastavnik ne mogu da zanemarim činjenicu da se u prvi razred gimnazije upisuje upravo ispitivana populacija – petnaestogodišnjaci i da se biraju po slučajnom uzorku. Naravno da se zapitam: a šta ja tu mogu da uradim! I sa ramena stresem teret! Nije mi namjera da na odgovornost pozivam bilo koga, ali jasno je da nešto škripi na samom startu obrazovnog ciklusa.
Mora nam biti jasno da učenici niti umiju niti žele da se pitanjima na testiranju posvete, jer se čitav proces ne odvija kontinuirano. „Trening“ uma je u ovom slučaju veoma bitan. Ukoliko smo na nešto naviknuti odmalena, doživljavaćemo to kao prirodan proces, a ne kao dodatno nametnutu obavezu.
Sporadičan i nejedinstven pristup ovome ne donosi rezultate, jasno nam je. Svim nastavnicima mora postati navika i obaveza pismenost njihovih učenika. „Provucimo“ se između Homera i Dostojevskog; između vrste riječi i složene rečenice i pitajmo ih - kako će povezati dijagram sa životom!
Govorim i o onima kojima treba da bude najjasnije da njihova djeca moraju biti spremna za život. Naravno, riječ je o roditeljima.
Dragi moji odgovorni! Pogledajmo dobro šta nam je na ramenima i ne stresajmo ništa s njih!
Dragi moji najbitniji! Sistem društvenih vrijednosti se mijenja, prioriteti se mijenjaju – sposobnost da se nosite sa tim ne može se promijeniti.
I nemojte pitanje Ko se boji „PISE“ još - shvatiti kao retoričko!
Dajana Ševaljević, profesor
JU Gimnazija "Stojan Cerović" - Nikšić
