Osposobljavanje i podrška tijekom i nakon Covid-19:

Članak 1 : koji su izazovi i odgovori u pogledu inovacija ?

Budući da pandemija koja je u tijeku utječe na cijeli planet čije je posljedice teško predvidjeti do dan danas, razogovor o osposobljavanju i podršci može se činiti sumorno ili čak nevjerojatno. Međutim, čini se da je pitanje kontinuiteta aktivnosti i usluga svuda neophodno. Prvo u zdravstvu i svim uslužnim ili proizvodnim sektorima koji se odnose na osobnu njegu. Ali jednako i u svemu što se pojavljuje kao mogućnost razvoja za sve te kao pitanje individualne i kolektivne projekcije. Da bismo si pomogli također učimo iz ovog neviđenog razdoblja. U ovom nizu od 4 članka bavit ćemo se pitanjem kontinuiteta usluge na području osposobljavanja, ali posebice svime što se veže za savjetovanje (posebno CEP) i podršku. Pokušat ćemo dati glas stručnjacima kako bismo konkretno vidjeli  kako se nose s tim, što su pokrenuli i koje su prespektive koje će im pružiti ova neviđena situacija. 

Kontinuitet u prekidu?

Pitanje pedagoškog kontinuiteta postavljeno je u raspravama za sve aktere s nikad prepoznatom složenosti i intezitetom. Zato je odluka o pritvoru brutalno doživljena i ukazala je na teškoću radikalne promjene modaliteta usluga u okruženjima u kojima je središnje licem u lice. To postavlja mnoga pitanja. Svi su se akteri mobilizirali s lijepim odazivom, pa čak i ako se svi slože da je pukotina u tijeku te da su višestruke posljedice nepoznate. Danas se svi suočavaju s raspoloživim sredstvima i potrenoj inventivnosti kako bi ih ljudi najbolje iskoristili. Kako možemo zajamčiti kontinuitet čak kad nam se diskontinuitet i puknuća pojave pred očima? Vidjeli smo to od samog početka: tečaj na daljinu nije samo spajanje na Skype ili snimanje video zapisa; to nije preuzimanje kopije u određeno vrijeme; nije isto raditi intervju telefonski umjesto intervjua licem u lice. Stoga nije jednostavno raditi istu stvar s drugim modalitetom. Dobro je promjeniti koncept usvajanja znanja. Ništa novo? Osimšto brutalnost događaja ne ostavlja mogućnost postupnog prilagođavanja. Bez metode licem u lice, i s manje sinhronih interakcija moramo se igrati na arhitekturi koja kombinira nekoliko brzih transformacija: lakši pristup odabranim resursima, visoke performanse platforme, mogućnost kraćih i personiliziranih sinhronih interakcija, radno vrijeme na daljinu, mogućnost za kooperativni rad... u kratkim reverznim klasama velikih razmjera. Ovo naravno ima posljedice u pogledu resursa i otpornosti mreže i ergonomiji platforme. Može se vremenom prilagoditi. Napredak na ovom frontu već je značajan u vrlo kratkom vremenu. Ali to također ima utjecaj na položaj stručnjaka i osobe koju podržavaju ili osposobljavaju. Stvaranje znanja više nije opcija već potreba kao i relevantnost odgovora, kao u obrazovnom smislu, solidarnosti i društvene jednakosti.   

Ubrzanje i inovacije?

Ono što se pojavilo jućer kao jednostavna hibridizacija načina osposobljavanja ili podrške, čak i za neke nevažne tehnološke uređaje, postaje jedina opcija trenutka. Što postavlja pitanje « bricolage »  i neizmjerne inventivnosti i trajnosti razvijenih opcija. Jasno možemo vidjeti u reakcijama određenih stručnjaka da je to za njih prijelazna, ili još gore, profesionalna dimenzija. Kontinuitet bi bio samo ukras za održavanje veze. Suprotno tome, čini nam se važnim da ovaj prekriženi trenutak shvatimo kao obrazovnu priliku: nepregledno polje eksperimentiranja, svakodnevno bez formalnih ograničenja. Inovacija na velikoj ljestvici: niz prepreka prilično je brzo pao. To možemo vidjeti u gotovo neposrednoj dostupnosti velikog broja online obrazovnih resursa i u pozivu za doprinos ministarstva, obrazovnih organizacija te izdavača sadržaja.

Uvjeti održivosti?

Vidimo i da poteškoće nisu iste ovisno o publici. Svaki roditelj to svakodnevno doživljava na platformama za podršku djeci. Ne može se improvizirati. Kolektivno smo iskusili svoju nepripremljenost. Štoviše, sami sustavi nisu konfigurirani za primanje toliko zahtjeva u tako kratkom vremenu. To ima socijalne, obrazovne i tehničke posljedice. Prvi je da ova ruptura služi onima koji su najviše u teškoćama, jer im se nameće modalitet za koji još nemaju iskustva. A ponekad čak i ako nisu ispunjeni tehnički uvjeti pristupa  i upotrebe (pristup preži, hardver). U ovom vrlo posebnom trenutnku moramo nastaviti s inovacijama na način na koji možemo povezati i podržati publiku. Rizik od daljnje marginalizacije je očit. Ako nismo svi an isti način zaštićeni od covid-19 (da bismo ostali kod kuće, moramo imati dom), nismo jednaki ni po pitanju digitalnih alata. Naravno, posljedice su pedagoške. Multimodalne arhitekture su jedine moguće opcije. Moramo još razvijati i izmišljati: ovo razdoblje pritvora je također jedna prilika. Ali pod određenim uvjetima. Rizik je posebno smanjiti raspravu po pitanju alata i mreža. Ovdje se radi o razmišljanju arhitekture koje se temelje na nekoliko modaliteta i pristupa, raznolikim resursima, ali koje integriraju pitanje personalizacije kao središnje. Pod tim uvjetom se pitanje ''za sve'' može uzeti dugoročno. To zahtijeva budnost tehničkih potreba (kvaliteta, pristupačnost i ergonomije platformi), ali i uvjeta za jačanje ljudi u osposobljavanju i podršci. Općenito, u ovom razdoblju percipiramo ovisnost o preopterećenim mrežama, pod tenzijom. Pitanje održivosti postavlja također pitanje digitalne štedljivosti. 

U sljedećim člancima ćemo dati glas akterima na terenu koji se suočavaju s ovim kontinuitetom, a posebno Mfreo mreži i akterima Vijeća u profesionalnom razvoju. Ne zaboravljajući pogledati europske poglede na navedene izazove. Jer kolektivno moramo učiti iz onoga što proživljavamo kako bismo napredovali u razmišljanju o razvoju vještina tijekom cijelog života, za sve.

 André Chauvet