Cjeloživotno obrazovanje i cjeloživotno učenje su pojmovi, gotovo istog značenja. Iako oba podrazumijevaju mentalne procese kojima usvajamo određene navike i obrasce ponašanja, a razlika je potvrda, svjedodžba ili diploma, koja se uručuje nakon završetka formalnog obrazovanja.  Pojedinca sve više privlače novi oblici učenja, kao što je informalno učenje. O ostalim oblicima učenja, pročitajte u blog postu “Kako učiti od drugih?”

Cjeloživotno učenje, kao oblik se pojavio u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u Engleskoj. Ono obuhvaća učenje, razvijanje i praktičnu primjenu obrazovanja kod odraslih u razvijenim državama (Engleska, Njemačka, skandinavske države). Prvo priznanje dobio je nakon Drugog svjetskog rata, a međunarodno je prihvaćen na UNESCO-vim konferencijama o obrazovanju odraslih, 1960ih. Pedesetak godina kasnije, ljudi dijele radni vijek na dva razdoblja, prvi u kojemu djeca i mladi uče i drugi u kojemu prestaje obrazovanje i počinje rad. Stereotip da je obrazovanje namijenjeno samo djeci i mladima se svakim danom opovrgava, jer se svakim danom susrećemo s toliko različitih informacija da svjesno ili nesvjesno učimo.

Oblici cjeloživotnog učenja su formalno, neformalno i informalno. Formalan oblik je školovanje, strukturiran oblik obrazovanja nakon kojeg se dodjeljuje diploma ili svjedodžba kao potvrda o stečenom znanju. Kao što sam naziv kaže, neformalno obrazovanje je svako učenje koje ne vodi višem stupnju obrazovanja i diplomi ili svjedodžbi. Zbog općenitosti ovog oblika, ono nema definiciju, no tu pripadaju seminari, tečaji, konferencije i ostalo. Informalno obrazovanje ili samoobrazovanje je namjerno učenje bez vanjske potpore. Europska komisija je 2001.godine, informalno učenje definiralo kao „učenje koje se odvija u svakodnevnom životu, na radnom mjestu, u obiteljskom krugu, ili u slobodno vrijeme. Ono nije (u smislu ciljeva učenja, vremena ili poticaja učenja) strukturirano i u pravilu ne vodi ka certificiranju. Njega karakterizira to što nije strukturirano, organizira i pokreće ga osoba koja će učiti sama za vrijeme dnevnog života i rada, za razliku od neformalnog obrazovanja kojeg organiziraju ustanove i institucije za potrebe drugih. Zanimljivu je definiciju dao i stručnjak Colin Titmus, koji je informalno učenje opisao kao učenje koje procizlazi iz iskustva i utjecaj društva na stavove, znanje i vještine pojedinca.   

S ovim oblikom učenja susrećemo se svakim danom kroz dnevne aktivnosti, kada nismo ni svjesni da promatranjem, čitanjem, isprobavanjem, konzultiranjem i odlaženjem na sajmove usvajamo određene navike, tehnike i stvari. Rezultate vidimo kada usvojena znanja primijenimo u rješavanju određenog problema. Ono što razlikuje ovaj oblik učenja od formalnog i neformalnog je da možemo i nesvjesno učiti, ovisno o situaciji gdje se nalazimo, kime i čime smo okruženi. Ovaj oblik učenja je prvi s kojim smo se susreli u životu, sve što smo učili od prvih koraka je informalno. Danas se često zna dogoditi u komunikaciji, usvajajući navike bližnjih. Razvojem tehnologije i interneta gotovo svake minute omogućuje nove informacije i podatke, svakim danom se susrećemo s novim aplikacijama, mrežama i programima. Neke moramo naučiti, zbog potreba škole, fakulteta ili posla, a neke nas jednostavno zanimaju pa ih želimo naučiti i baviti se njima. 

Iz brojnih primjera informalnog učenja koje svakodnevno svjesno ili nesvjesno koristimo, možemo primijetiti razne načine za učenje. S obzirom na količinu i opseg informacija s kojima se svaki dan susrećemo, pojedinac se jednostavno okreće neformalnom i informalnom učenju, kako bi upotpunio školsko obrazovanje. Iz ovog razloga, u budućnosti se očekuje da će informalno učenje postati važan izvor informacija u učenju i podukama.

Što vi mislite, kako vi razvijate svoje znanje? Koje su, po vama, prednosti informalnog učenja?

Za ostale blog sadržaje posjetite proprium.hr ili ako vam je potrebna pomoć u izboru načina učenja.