EPALE - Elektronička platforma za obrazovanje odraslih

Dr Séamus Ó Tuama je voditelj centra za obrazovanje odraslih i cjeloživotno učenje na Sveučilištu Cork, najstarijem sveučilišnom centru u Irskoj za obrazovanje odraslih i cjeloživotno učenje. Povodom proslave prvih 10 godina EPALE-a razgovarali smo s njim kako bismo saznali kako se obrazovanje promijenilo u proteklih deset godina. 

Dr Ó Tuama, prisutni ste već neko vrijeme: kako su se naši sustavi obrazovanja promijenili u posljednjih deset godina? Vidite li preklapanje sa sustavima cjeloživotnog učenja? 

Rekao bih da su se svakako promijenili. Sama pojava termina ˝cjeloživotno učenje˝ stvorila je određenu konfuziju. Ponekad nas dovodi do toga da mislimo da su obrazovanje odraslih i cjeloživotno učenje isto, ali to je opasna pretpostavka, posebno zbog načina na koji vlade i kreatori politika shvaćaju cjeloživotno učenje. Cjeloživotno učenje može početi čak i prije nego što se rodimo i taje cijeli naš život: ljudski DNK je u biti o tome da budemo učenici. Stalno učimo, bilo da to radimo svjesno i s ciljem ili ne. Mnogi ljudi ne vjeruju ili ne misle da to rade, ali zapravo stalno uče. No ponekad zbog naše potrebe za kategorizacijom, cjeloživotno učenje vidimo kao ekvivalent obrazovanju odraslih; neki ljudi vide cjeloživotno učenje kao nešto što pokriva samo tehničke vještine, učenje za ispite ili čak učenje za posao; kao takvo, često zaboravljamo da su vrtić i osnovna škola ključni dijelovi načeg cjeloživotnog obrazovanja, iako u stvarnosti to jesu. Kao takav ovo je bio velik pomak u koletivnom shvaćanju pojma, velika promjena u smislu naglaska i fokusa na modalitete učenja. 

Problem je u tome što, ako zaista ozbiljno mislimo kada kažemo da nitko ne smije biti izostavljen, tada je uistinu obrazovanje odraslih od presudne važnosti i mora imati svoj vlastiti prostor. Dopustite mi da vam dam primjer: slušao sam radijsko izvješće o nedavnom potresu u Mjanmaru, i glasnogovornica agencije Ujedinjenih naroda koja se bavi tom situacijom govorila je o trenutnoj krizi, ali je također objasnila i širi kontekst. Spomenula je broj djece koja nisu uključena u obrazovanje: trenutno je 4 milijuna ljudi u Mjanmaru izvan školskog sustava. Dakle, ako je danas 4 milijuna ljudi izvan škole u Mjanmaru, možemo prilično pouzdano pretpostaviti da taj broj nije počeo 2025. godine, i možemo sigurno pretpostaviti da je 2024. bilo također 4 milijuna ili više djece izvan školskog sustava; da se vratimo u 2014. ili 2004., sumnjam da su brojevi bili manji – vjerojatno čak i veći. A svi ti ljudi su danas odrasli, tada nisu bili uključeni u obrazovanje i vrlo vjerojatno nisu ni sada. Što to ima veze s našom sadašnjom situacijom?

Mislim da su obrazovanje odraslih, a posebno obrazovanje u zajednici – gdje izravno radimo s odraslima u njihovim lokalnim sredinama – u proteklih deset godina bili ozbiljno podcijenjeni i da se još uvijek ne shvaćaju kao jednako važni koliko zaista jesu. 

Jer, ako doista ozbiljno želimo mijenjati svijet, to je jedno od ključnih mjesta na kojima moramo početi.

Još jedna stvar koja se drastično promijenila – i iznimno je važna u obrazovanju odraslih – jesu pristupi i metodologije koje koristimo. A te metode nisu nastale jučer niti su se promijenile preko noći; one imaju dugu povijest, dugu tradiciju. Ako počnemo umanjivati važnost obrazovanja odraslih, postoji opasnost da izgubimo sve te metodologije – ne samo u učenju, nego i u prikupljanju podataka i praćenju. Te metodologije, ti pristupi, teorije i prakse važni su za odrasle polaznike, ali također imaju primjenu i u drugim dimenzijama učenja – pa i šire od toga. 

Metodologije i načini prikupljanja podataka u obrazovanju odraslih u većoj mjeri poštuju samog polaznika, više su usmjereni na njegove potrebe i na sam proces učenja. Temelje se na filozofiji koja, općenito govoreći, stvara kontekst u kojem polaznik zna što želi učiti – a ono što mu treba jest podrška. 

Dok su mnogi drugi oblici obrazovanja i učenja usmjereni na to da mi određujemo ishode učenja za ljude i usmjeravamo ih prema tim ciljevima. Imamo nacionalne kurikulume za osnovno i srednje obrazovanje, imamo sveučilišta, kurikulum je vezan uz svaki program – i svaka mjera, svaki pokazatelj vrlo su strukturirani i usmjereni u istom smjeru, fokusirajući se isključivo na ishode obrazovanja, zanemarujući pritom proces i same polaznike. To se promijenilo – i nisam siguran da je to promjena nabolje. 

Koje velike izazove vidite u godinama koje dolaze, a koji bi nas mogli spriječiti u povećanju sudjelovanja u obrazovanju odraslih?

Nedovoljno financiranje je svakako stalni problem – i to već neko vrijeme. Obrazovanje odraslih ima veliku fleksibilnost, ljudi mogu sami birati u kakav se oblik obrazovanja žele uključiti i slično. No, ako počnemo razmišljati o obrazovanju odraslih kao o nečemu što nije važno u našem širem konceptu cjeloživotnog učenja, tada je vjerojatno da ćemo u njega ulagati sve manje sredstava; a smanjenjem ulaganja dodatno naglašavamo zaostajanje onih koji su ionako već marginalizirani. Za mene je to veliki izazov. U Velikoj Britaniji se tijekom posljednjih 30 godina dogodila značajna promjena u sustavu financiranja sveučilišta, dok je Gordon Brown bio ministar financija. Promjenom politike i smanjenjem sredstava za programe cjeloživotnog učenja na sveučilištima uklonjen je velik dio obrazovanja odraslih koji su ta sveučilišta pružala – a to je imalo goleme posljedice kroz vrijeme. To je značilo da su milijuni ljudi izgubili priliku za nastavak obrazovanja kroz sveučilišni sustav. I to je samo jedan primjer. 

Znam da je obrazovanje u zajednici uvijek vrlo laka meta, i kada god dođe do rezova u nacionalnim proračunima, ono je prvo na udaru. Također znamo da je već sada kronično nedovoljno financirano, a često se to opravdava lažnim izgovorom da navodno ne postoje jasni dokazi o njegovoj uspješnosti – što je netočno, čak i prema upitnim kriterijima koji se oslanjaju isključivo na ishode. 

U vezi s tim, još jedan izazov je činjenica da ljudi koji rade na prvoj crti jednostavno nemaju vremena za provođenje istraživanja kako bi opravdali vlastito postojanje. Oni se prvenstveno trude održati sustav u funkciji, a njihov glavni prioritet su naši polaznici – koliko ljudi možemo dosegnuti, koliko ih možemo podržati, koliko života možemo promijeniti. No, vlade i donosioci politika vole statistike, vole brojke, vole podatke, a što se nas tiče, velik dio onoga što znamo o obrazovanju odraslih u nekom smislu gotovo da se temelji na anegdotama. 

Važno je da shvatimo da obrazovanje odraslih ne utječe samo na samog polaznika, već ima utjecaj na cijeli niz ljudi oko njega. Za mnoge ljude ono stvara intergeneracijski pomak: razmislite o marginaliziranim skupinama, etničkim manjinama, vjerskim manjinama, jezičnim manjinama, ljudima iz siromašnih socioekonomskih sredina. 

Oni mogu promijeniti ne samo vlastite živote, već i živote svoje djece, braće i sestara, ponekad i svojih roditelja, kao i cijelih svojih zajednica. U prošlosti su ljudi bili mnogo svjesniji vrijednosti obrazovanja odraslih.

Da imate čarobni štapić, što biste promijenili u Europi?

Prva stvar koju bih promijenio jest potreba da se prizna važnost obrazovanja odraslih i da se shvati da je ono važno samo po sebi. Naravno, možemo ga zadržati unutar širokog ekosustava cjeloživotnog učenja.

Danas ljudi obrazovanje razumiju kao veliku stvar, a cjeloživotno učenje kao njegov dio, ali zapravo je obrnuto. Cjeloživotno učenje je ta velika stvar, a obrazovanje je dio cjeloživotnog učenja. I naravno, obrazovanje odraslih također je njegov dio. Sa svojim čarobnim štapićem želio bih da obrazovanje odraslih bude puno vidljivije u jeziku, politici, u načinu na koji govorimo.

Drugi cilj koji bih postavio jest da svi imamo holističkiji pogled na to što je cjeloživotno učenje, kako bismo izbjegli ideju da se sve treba svesti na vještine za posao. Radi se o tome da ljudi uče tijekom cijelog svog života. Vjerojatno sam već prečesto spomenuo ovaj primjer, ali kada je moja majka umrla, imala je tešku demenciju možda posljednjih pet, šest, sedam godina svog života. Jednog dana sam je došao posjetiti i imala je izloženu sliku – u tom trenutku demecija je bila uznapredovala. I tada sam rekao: "Oh, lijepa slika, odakle ta slika?". Ispostavilo se da ju je ona sama naslikala. Ali ona nikada nije slikala na umjetnički način tijekom svog života, a ipak je mogla naučiti slikati s demencijom – i to ju je umirivalo.

Za kraj, obrazovanje odraslih mora imati svoj vlastiti prostor. Na isti način na koji ne odbacujemo ideju osnovnog obrazovanja ili ideju srednjoškolskog obrazovanja kao dijela šireg koncepta, ne bismo trebali odustati od obrazovanja odraslih kao nečega što je važno samo po sebi.