Autor polazi od tvrdnje da je povijest cjeloživotnog učenja duga toliko koliko postoji čovjek kao biće na Zemlji. Naime, oduvijek je čovjek morao učiti tijekom čitava života, ali se do učenje odvijalo uz pomoć specifičnih medija. Na samom početku te povijest čovjek je stalno nastojao usavršiti svoje kompetencije u rukovanju alatima i oružjem. Pojava pisma i tiskanih medija omogućili su da se ljudska znanja zapisuju i tako ostavljaju novim generacijama. Krajem devetnaestog i tijekom dvadesetog stoljeća dolazi do revolucije u medijskoj komunikaciji i načinu zapisivanja ljudskih znanja, a time i do promjena u tehnologiji obrazovanja mladih i odraslih. Posebno su ljudsku komunikaciju izmijenili pojava telefona, gramofona, magnetofona, radija i televizije. Pregled pojavljivanja pojedinih medija tijekom povijesti prikazuje autor u vidu tabele i fotografije. Na kraju dvadesetog stoljeća veliku revoluciju u učenju donose satelitska televizija, te pojava osobnih računala i e-učenja. Autor zaključuje da je didaktika obrazovanja odraslih stalno bila uvjetovana raspoloživim komunikacijskim medijima.