U radu se raspravlja o složenom fenomenu investiranja u obrazovanje. Obrazovanje, uz zdravlje, predstavlja temeljnu kvalitetu svakoga pojedinca. Sve naglašenije promjene u bližem i daljem okruženju utječu na potrebu primjerene usklađenosti ranije stečenih znanja s onima koja su potrebna da bi pojedinac ostao na tržištu rada. U svezi toga, znanstvena i stručna javnost često spominje koncept cjeloživotnog obrazovanja. Tako shvaćen pristup obrazovanju traži primjenu analitičkih metoda za ocjenu isplativosti investiranja u obrazovanje. Jedna od njih jest cost–benefit metoda. U osnovi analize troškova i koristi od ulaganja u obrazovanje nalaze se monetarne i nemonetarne koristi obrazovanih pojedinaca. Općenito, u formalnom obrazovanju vrijedi zakon opadajućih prinosa koji se kompenzira sve prisutnijim oblicima neformalnog obrazovanja.