Izraz funkcionalna pismenost prvi spominje Gray 1956. godine, ali je u prvih nekoliko decenija razmatranja problematike i definisanja problema funkcionalne pismenosti akcenat bio na pragmatičnom i ekonomsko-tehnološkim viđenju te sintagme. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina naglasak se premješta na društvene aspekte pojma pismenosti. Britanski teoretičar Brian Strit prvi govori o različitim "praksama pismenosti".

R. Kulić i I. Đurić savremeni koncept funkcionalne pismenosti definišu kao koncept koji podrazumijeva znanja, vještine i vrijednosti koje pojedincu omogućuju kontrolu vlastitog života na kvalitetan način, osnovno građanskih dužnosti i rješavanje različitih problema na poslu, u obitelji iu društvenom životu uopšte. Kao što ima svoje zagovornike, koncept funkcionalne pismenosti ima i vrlo ozbiljne kritičare koji strahuju nad sudbinom obrazovanja koje se temelji na praktičnim, upotrebljivim znanjima i vještinama koje su potrebne tržištu rada i ekomomiji. Po njihovom mišljenju, to nije glavna svrha obrazovanja niti zalog napretka. Znanja po sebi moraju postojati kao kategorija koja: oplemenjuje i vaspitava; prenosi najbolje od svega što se saznalo, stvorilo i dogodilo u prošlosti; uspostavlja vremensku konverzaciju ljudske vrste; otvara um za kulturne i naučne horizonte s kojima se ljudi u životu ne bi susreli na sistematičan način kao što mogu u školi.

Jedan od kritičara funkcionalne pismenosti, profesor filozofije na Sveučilištu u Bakingemu u Velikoj Britaniji, Antony O 'Hear funkcionalnu pismenost smatra trendom i zastupa tezu da obrazovanje ne bi trebalo uopšte posmatrati kao mogućeg činioca društvene, ekonomske ili neke druge promjene. U isti rang mode on svrstava i kritičko mišljenje kao vještinu koja se, tobože, postiže funkcionalizacijom znanja. Antony O 'Hear ima vrlo logičan argument za to - ne možete o nečemu kritički promišljati ukoliko o predmetu mišljenja nemate širok spektar znanja. A gdje ćemo ga steći ako se metode i tehnike tradicionalne škole, kao što je predavanje, proglase faktorom remećenja ili kočnicom u sticanju funkcionalne pismenosti? S tim u vezi on spominje metode koje predlažu zagovornici funkcionalnih znanja i kaže da često baš pažljivo vođene radionice sprječavaju kritičko mišljenje, jer se kroz planirane aktivnosti sudionici vode ka željenim ishodima i poželjnim i očekivanim mišljenjima i vrijednostima. Na predavanju se to ne može dogoditi jer dok sluša, učenik istovremeno može da gradi vlastiti kritički stav o tome, i jedino što nedostaje jesu podsticaji i situacije u kojima ili povodom kojih će ga iznijeti. Čak ni obezbjeđivanje takvih stuacija u nastavnom procesu O 'Hear ne smatra potrebnim jer će ih sam život obezbjediti. Glavni cilj obrazovanja, ističe on, jeste uklanjanje neznanja, a ne opskrbljivanje mladih/odraslih praktičnim vještinama kojima će oni učiniti nešto za sebe, s neizvjesnim izgledima kakve će to posljedice imati za društvo, pa i čovječanstvo.