Inkluzija vs. integracija

Ovo je drugi u nizu tekstova u sklopu projekta „Inkluzivno obrazovanje: osiguravanje pristupačnosti ne-strukovnog obrazovanja odraslih osobama s invaliditetom“.

Cilj ovog teksta jest pozabaviti se značenjima riječi integracija i inkluzija.

Kada pričamo o obrazovanju obično postoji unaprijed osmišljena struktura znanja te forma kroz koju se sadržaj dijeli sa sudionicima. Također, obično se u pozadinskoj ideji, kao prototip sudionika, nalazi prosječan čovjek čija odstupanja po bitnim karakteristikama nisu značajna. Očekuje se da će taj čovjek svoje jedinstvene specifičnosti svojim vlastitim naporima moderirati tako da se uklopi u postojeću organizaciju sadržaja i forme.

E pa, osobe s invaliditetom sigurno značajno odstupaju od prototipa imaginarnog sudionika, ako ništa onda po osnovi po kojoj je uspostavljen status invaliditeta. Nekada ta osnova nije kompatibilna s postojećom strukturom te je potrebno adaptirati formu kako bi se sadržaj mogao efikasnije dijeliti.

Upravo ovdje nastaje sumnja u potrebu oblikovanja univerzalne forme. Očekivati da se u jedan koncept uklopi nešto što je u svojoj srži raznoliko jest pogrešno. Takvo uvjerenje jest temeljeno na netočnim postavkama i, stoga, je rezultat forsiranja krute koncepcije neučinkovito.

Riječ „integracija“ uključuje implementaciju nečega što odudara u skup jedinki koje su po nečemu slične. U ovom slučaju, uključivanje osobe s invaliditetom u skupinu odraslih polaznika nekog programa ne-strukovnog obrazovanja. Da, to jest željeni smjer, sigurno nije ideja osmisliti novi program samo za osobe s invaliditetom koji će se odvijati odvojeno od ostalih (segregacija). Ipak, integracija ima određenu dozu prisile i pasivizacije. Onoga koji odudara se gura da se uklopi u postojeći kolektiv i okolnosti provođenja obrazovanja, odnosno da postane dio cjeline. Termin „inkluzija“, također, teži ka cjelini. Međutim, ona stavlja naglasak na aktivnost svakog člana jedne grupe. Svi odrasli ljudi, sudionici određenog programa, su jednako važni i nitko se ne ističe, pa tako ni osoba s invaliditetom. Inkluzija uključuje proces, dvosmjernu suradnju s provoditeljima programa, kao i s ostalim polaznicima. Također, uključuje raspodjelu odgovornosti i slobodu odabira, za razliku od nešto rigidnije integracije.

Inkluzivni proces zahtijeva kreativnost i spremnost dionika na prihvaćanje različitosti. Nema unaprijed detaljno razrađenu formu, već istražuje prihvatljive mogućnosti. Svi uključeni u taj proces imaju prostor za izražavanje mišljenja, ideja i zastupanje svojih prava. To je dinamičan proces učenja i razmjene informacija.

Naravno, valja uzeti u obzir da je to koncept koji primjenjujemo u okvirima obrazovanja čiji je osnovni cilj stjecanje znanja, vještina i navika u određenom području. Fleksibilnost inkluzije ne treba miješati s nezrelim samozastupanjem koje je samo sebi svrha.

Glavne poruke ovog teksta:

1. Svi sudionici određenog programa obrazovanja su jednako važni i valja ne isticati ikoga.

2. Dionici programa imaju mogućnost kreiranja najefikasnijeg načina prijenosa znanja.

3. Razmjena znanja jest kreativan proces koji zahtijeva fleksibilnost u svojoj formi.

Svim stranama obrazovnih programa za odrasle, razmjena znanja bi trebala težiti jednostavnosti i ekonomičnoj raspodjeli uloga kako bi se povećala produktivnost. Svatko od nas je u mogućnosti biti inovativan i aktivno sudjelovati u tom procesu.

Mia Pavlić Cindrić, psiholog

Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom - URIHO