Starost može značiti i slobodu

Zrele godine – stvaralačke mogućnosti

Znam nekoliko ljudi koji su penzioneri, pa im na neki način i zavidim. Rekli biste da to nije moguće, ali zapravo jeste. Nekoliko mojih prijatelja, bivših mi kolega, kada smo se vidjeli ili čuli kazali su da se tek sada, kada su u penziji, osjećaju slobodno. Nema više odlaska na posao, nema radnih obaveza, različitih šefova od kojih su neki i bili dobri, nismo više u sistemu i ništa više ne moramo – to kažu oni koji su sada u penziji.

Hm, čovjek se možda rađa slobodan i umire slobodan, ali je sve ono ozmeđu, ono što životom zovemo. Nije li to zapravo sputavanje slobode – najljepše rečeno?! Sada, kako kažu, kada su u penziji, imaju sasvim novi pogled na stvarnost i ljepotu življenja. Iza njih su decenije iskustva, veći dio života je prošao, spoznali su da je sve relativno i da je zapravo skoro sve nevažno. Uče nas da su dani i vrijeme najvažniji, zore i zalasci sunca, priroda, porodica... to je zaptavo život, sve ostalo je ono drugo. Da li su svi ovako slobodni kao mojih nekoliko prijatelja s kojima sam se slučajno čuo, koji su mi govorili o slobodi? Nisu, na žalost! Neki od njih imaju zdravstvenih problema pa i nije za očekivati da se osjećaju slobodni... Mnogi su se vratili selu, nakon godina rada, stvaralaštva, jurnjave, problema, izazova, gobitaka i dobitaka. Sada mnogi mirnije i trezvenije sagledavaju život, vide gdje su griješili i manje-više svi kažu „sad bih drugačije“. Ali, ne treba žaliti, treba se radovati miru penzionerskih dana. Ti dani itekako mogu biti kreativni, lijepi i uspješni, samo ih treba osmisliti. Rad, prijatelji, pozitivan odnos, to je sve što nam treba.

Milojica Marković iz jednog malog grada sa sjevera u devetoj je deceniji života. Radni vijek proveo je u nekad velikoj fabrici koja je tokom tranzicije i privatizacije prestala da postoji. Teška su bila njegova životna putovanja, ali kao i većini... Danas je đed i gleda unučad kako odrastaju. Sada je u prilici da se njima posveti više nego svojoj djeci. Kaže - radilo se, morao je držati porodicu, zarađivati. Ovih dana, kaže Milojica, ima sve, i ono što onda nije imao – vrijeme. Provodi ga svakodnevno sa unučićima i hvali se kako je i on ponovo dijete, po drugi put. Jedino, priznaje, smeta mu što zna da bude emotivan. Kaže da mu nije prijatno što često zaplače, ali kako dođe tako i prođe. Ipak se raduje životu. Uz neke manje zdravstvene probleme osjeća se dobro a dane provodi na način kako on želi. Godinama je pratio medije i poručuje da su ga činili nesretnim. Sada se desi da i po nekoliko dana ništa ne gleda i sasvim mu je dobro. Djeca njegove djece, smisao njegovo g postojanja, čine ga sretnim i u duši itekako mladim....

Saša Klikovac