chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE - Eiropas Pieaugušo izglītības e-platforma

Emuārs

Glasine o ravnopravnom pristupu u obrazovanju

10/04/2020
Martina Pervan
Valoda: HR
Document available also in: DE EN

Prošlih nekoliko dana i tjedana sa sveprisutnom i zastrašujućom koronom u pozadini, koja je toliko puta spomenuta, s toliko intenziteta i tolikom učestalošću da gotovo graniči s heretičkim idejama. Dovodi se čak u pitanje pristup sa ovakvim socijalnim distanciranjem koji je ujedno novi standard. Ako se ne može učiti u školi, na sveučilištima, u obrazovnim ustanovama onda se sve to mora obaviti putem interneta tj. digitalno.

 

Od rođenja dostupno svima …


Ionako svi već imaju laptop ili kompjutor pa predaju domaće zadaće putem elektroničke pošte, obavljaju video pozive, a pristup internetu je jednako bitan kao što je i voda bitna za život. Naravno da svako dijete ovih dana upija znanje preko video konferencija, uči kako postaviti adresu električne pošte, instalirati upravljački program pisača ili je imalo sve to već ažurirano.

Njihovo znanje o radu i funkcioniranju facebooka, instagrama, twittera, youtube-a uopće nije upitno. I vjerojatno je čovječanstvo udaljeno samo jedan mah od nekog političara koji se slučajno našao u poziciji da donosi odluke, koji će sve nas obvezati da e-mail adresa postane obvezna kao i putovnica? Ovaj uvod se temelji na određenom brutalnom i radikalnom tonu. Naravno, digitalno doba zapravo nudi popriličan broj mogućnosti te je od osobitog značaja u vremenima kada se iz razumljivih razloga mora ograničiti osobni kontakt.

Ali da bismo mogli iskoristiti taj potencijal, mora se zadovoljiti niz čimbenika, moraju postojati okvirni uvjeti, a to nije slučaj za sve skupine ljudi koje su pogođene.

 

Nužni okvir

Ti okvirni uvjeti posebno utječu, ali nikako isključivo samo na pristup digitalnim medijima. To je činjenica u ovoj aktualnoj situaciji u kojoj se nastava ne održava u školama i institucijama. Prijenosno računalo ili tablet neophodni su da biste mogli pratiti nastavni sadržaj, a imati takav uređaj ili barem pristup njemu se podrazumijeva. Čak i ako je ovaj zahtjev ispunjen, što bi trebalo biti slučaj za većinu ljudi, to nije dovoljno: internetska veza je također potrebna da bi ste bili dio ovog digitalnog društva.

Ako se može pokrenuti računalo i ako postoji internetska veza, da li je ona dovoljno brza i sigurna da omogući sudjelovanje u digitalno obrazovnom sadržaju? Ovdje također treba imati na umu da pojedinaca, iako u ograničenom broju, Također treba imati na umu da je pojedinačna osoba sposobna utjecati na određeni broj, možda čak i većinu tih faktora, ali ne i na sve, a mogućnost tog utjecaja zauzvrat zahtijeva prisutnost drugih faktora.

Na primjer, student mora ispuniti i predati domaću zadaću putem interneta, ali obitelj nema računalo. U nekim se slučajevima to se može dogoditi zbog kulturnih ili religijskih uvjerenja, a često takva razmatranja mogu igrati presudnu ulogu. Može biti da je tako i iz financijskih razloga. Čak i ako roditelji maksimalno daju financijski  od sebe za kupnju rabljenog računala i zatraže uspostavu internetsku vezu, ako učine sve što je u njihovoj moći, a žive u nekom zabačenom mjestu u kojem internetska veza jednostavno nije dostupna, što onda?  Naravno, i tada bi još uvijek postojala (krajnje teoretska) mogućnost preseljenja u područje s boljom internetskom vezom, ali kasnije apsurdnost ove ideje postat će očita.

A još uvijek se to moglo uključiti: računalo je kupljeno, dostupna je prihvatljiva internetska veza, no sada nedostaju skeneri i pisači. Nakon što se i ovo osigura, nadamo se da će ostati dovoljno novca za kupnju papira i tinte.

Poanta je u tome da postoje razni čimbenici na koje ne možemo utjecati, jer  je u tom smislu jednak pristup obrazovanju prema svima, uključujući bilo koju vrstu obrazovanja, pa i digitalnog samo fikcija.

 

Od fikcije do stvarnosti

Dakle, ako je jednakost fikcija, umjesto toga može se govoriti samo o nejednakosti. Ta nejednakost postoji kako u pogledu (digitalnog) obrazovanja, tako i na mnogim drugim, ako ne i na svim ostalim područjima života. Socijalni status još uvijek se u značajno mjeri s društvenim statusom u kojem se osoba rađa. Djeca iz socijalno ugroženih područja statistički imaju znatno lošiju šansu za mjestom na sveučilištu. To nije ni osjećaj ni osobna percepcija, to je činjenica. U smislu socijalne pravde, u smislu sasvim obične pravednosti, to je žalosno.

Realno se može pretpostaviti da je apsolutna jednakost, kakva je bila u različitim oblicima i varijacijama već 2000 godina, a o kojoj su govorili neki od najvažnijih mislilaca i filozofa u ljudskoj povijesti, počevši od Aristotela i Platona, preko Ulpijana, Thomasa Hobbesa, Johna Lockea, Jeana -Jacques Rousseau i Immanuel Kant, predstavljala nedostižan ideal.

Da to nije slučajnost, neko od imenovanih ili bilo tko drugi koji nije ovdje naveden, što je samo po sebi još jedan oblik nejednakog postupanja, pronašao bi model pod kojim bi se mogla živjeti ravnopravnost.

Bilo bi za pretpostavit da će osobe s razvijenijim intelektualnim sposobnostima učinkovitije provoditi ravnopravnost u našim društvima, te u svojoj vlastitoj svakodnevici. Konačno, osoba koja stvara savršeni model "svijeta jednakosti" također bi bila osoba koja utjelovljuje dokaz da apsolutna jednakost uopće ne može postojati, da mora na kraju propasti  zbog bioloških ograničenja: razlike između muškaraca i žena, razlike između mladih i starih, razlike u fizičkim performansama, razlike u intelektualnim sposobnostima pojedinaca. Potpuna jednakost je utopijska. To se ne može postići i ne vrijedi tome težiti.

  

Što  znači jednakost u kontekstu obrazovanja?  

Koliko se ovdje zapravo može postići jednakost, ostaje za vidjeti. Odgovor na ovo pitanje vjerojatno nije moguć zadovoljiti i u svakom slučaju bi prekoračio opseg ovog članka. Međutim, činjenica da bi ovdje trebala postojati jednakost i veća mogućnosti pristupa, i to da ne postoji doista zadovoljavajući stupanj u trenutnom stanju stvari i da bi, čak i uzimajući u obzir socijalna, politička, ekonomska razmatranja, trebala biti veća jednakost nego trenutna situacija, su izjave koje nije moguće opovrgnuti.

To nisu nova otkrića, ali se na njih gleda s većom pozornošću. Nije novo što je pristup internetu preduvjet bez postavljenog pitanja mogu li svi slojevi društva ispuniti taj prešutni zahtjev. U tom pogledu, moto može biti samo prilagoditi se učenicima na svaki mogući način, ostvariti najveću moguću fleksibilnost kako bi se što većem broju omogućilo obrazovanje.

Istovremeno, ne treba se skrivati ​​od stvarnosti da čak i uz sve napore ne možemo doći do svih koji su voljni učiti, tj. da ne možemo svima ponuditi adekvatan i sveobuhvatan pristup obrazovanju. U ovom se trenutku od političara traži da osiguraju barem srednjoročni ako ne već i dugoročni pristup svima u digitalnom svijetu, tako da barem u ovdje možemo istinski govoriti o odgovarajućoj, ako ne i o neograničenoj jednakosti.

 

 


O autoru: Cedric Dümenil radi u Nacionalnoj agenciji Erasmus + od studenog 2018. godine, Njemačke zajednice u Belgiji (u uredu za mlade). Njegova je odgovornost ocjena i obrada prijava  projekata u području školskog obrazovanja, stručnog usavršavanja i visokog obrazovanja. Osim rada u uredu za mlade, studira  pravo na Sveučilištu u Trieru. U slobodno vrijeme bavi se jezicima i književnošću.

 


 

  

Diese Blogartikel könnten Sie auch interessieren:

- Warum in Zeiten des Coronavirus ein auf sozialer Gerechtigkeit basierender Bildungs- und Berufsberatungsansatz wichtig ist
- Die Bildung in den Zeiten der Corona
- Corona und die Weiterbildung - Krise oder Katalysator?

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn Share on email
Refresh comments Enable auto refresh

Tiek rādīts 1. - 1. no 1
  • Lietotāja Marianna Okomane attēls
    My course mate who works as a teacher told me that she had to visit children who didn’t have access to a computer or internet, as it is under the regulation of law that each child must finish the lower secondary education.
     Maybe it isn’t a question of equality, but a question of whether the government is interested in educated society or not.