Skoči na glavni sadržaj
Resource Details
RESURS

ODNOS ODRASLE DJECE PREMA OSTARJELIM RODITELJIMA -PEDAGOŠKO-ANDRAGOŠKI PITANJE

Prof. dr. sc. Jasminka Zloković

Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju

Prof. dr. sc. Anita Zovko

Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju

Jelena Vukobratović, mag.paed.

Prirodoslovna i grafička škola

Rijeka

 

ODNOS ODRASLE DJECE PREMA OSTARJELIM RODITELJIMA -PEDAGOŠKO-ANDRAGOŠKO PITANJE

 

SAŽETAK

U radu se primarno izlažu teorijske implikacije koje uključuju razmatranje odnosa odrasle djece i ostarjelih roditelja.  Razmatra se sukob uloga unutar moralne međugeneracijske solidarnosti pripadnika takozvane „sendvič generacije“ koja su često u međunaraštajnoj ambivalenciji, te se kritički promišlja moralna odgovornost odrasle djece u skrbi ostarjelih roditelja. Cilj rada je rasvijetliti pitanje: ispunjavaju li višegeneracijske obitelji u 21. stoljeću funkciju podrške svojim članovima?

 

Ključne riječi: međugeneracijski odnosi, međunaraštajna ambivalencija, sendvič generacija, odgovornost, neformalni oblici skrbi za starije roditelje

 

 

ADULT CHILDREN'S RELATIONSHIP TO ELDERLY PARENTS - PEDAGOGICAL-ANDRAGOGICAL QUESTION

 

                                               ABSTRACT

The paper primarily presents theoretical implications that include consideration of the relationship between adult children and elderly parents. The conflict of roles within the moral intergenerational solidarity of members of the so-called "sandwich generation", who are often in intergenerational ambivalence, is considered, and the moral responsibility of adult children in the care of elderly parents is critically considered. The aim of the paper is to shed light on the question: do multigenerational families in the 21st century fulfill the function of supporting their members?

 

Keywords: intergenerational relationships, intergenerational ambivalence, sandwich generation, responsibility, informal forms of care for elderly parents

 

UVOD

 Kontradiktorne poruke današnjeg društva koje slavi mladost a istovremeno bježi od starosti te marginalizira sve probleme koji se tiču starenja poticaj su za promišljanje o vrijednostima međugeneracijskih odnosa unutar obitelji. Kako bismo kompetentno raspravljali o kompleksnosti ovog često spominjanog  fenomena koji u naslovu implicira kontradiktornost, nužno je okvirno razmotriti što je starost te na koji način obilježava mikro socijalnu dinamiku obiteljskog života. Prema opće prihvaćenim demografskim kriterijima odnosno klasifikaciji Ujedinjenih naroda, kao početak starije dobi uzima se dobna granica od 65 godina. Prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije starost se dijeli na raniju (65 do 74 godine), srednju (75 – 84 godine) i duboku starost (85 i više godina). Unatoč tome što starost predstavlja samo kronološku dob određeno etiketiranje starosti pripisuje i samo društvo što nerijetko dovodi do stereotipne predodžbe starih osoba kao nepoželjnih u društvu što se opisuje u krajnjim slučajevima ageizmom. Republika Hrvatska je u UN-ovoj klasifikaciji stanovništva s obzirom na dob u četvrtoj skupini europskih država koje imaju preko 10% stanovništva starijeg od 65. godina[1] jer je udio starijih od 65 godina prema zadnjem popisu stanovništva 2011. iznosio 17,7% .[2] Eurostat u demografskoj projekciji[3] također ukazuje na negativna predviđanja o udjelu starog stanovništva pa tako ističe niže stope nataliteta i dulji životni vijek. U posljednjem desetljeću (2006-2016) stanovništva EU-a i zemalja EFTA-e evidentiran je porast udjela stanovništva starijeg od 65 godina za 2,5%. Najnovnija Eurostatove skup projekcija stanovništva (EUROPOP2015) za period od 2015. do 2080. godine predviđa da će prosječna dob stanovništva biti približno između 45-54 godine. Isto tako, Eurostatov skup projekcija predviđa progresivno strenje samog starijeg stanovništva (udio osoba u dobi od 80 godina ili više u EU-28 će se više nego udvostručiti u razdoblju od 2016. do 2080., sa 5,4 % na 12,7 %. Isto tako, predviđa se da će se stopa ovisnosti starijih osoba u Europskoj uniji udvostručiti (sa 29,3% u 2016. na 52, 3% do 2080.) te da će ukupna stopa dobne ovisnosti porasti sa 53,2% u 2016. na 79,7% do 2080. Razmatranje odnosa odrasle djece prema ostarjelim roditeljima s pedagoško-andragoškog aspekta uključuje promišljanje i definiranje uloga u obitelji koje se tijekom vremena neminovno mijenjaju, provođenje edukacija, savjetovanja  i informiranja o međugeneracijskom jazu ili pak međugeneracijskoj suradnji. Prema kojem polu će se djelovanje pojedine obitelji okrenuti ovisi ponajprije o uspostavljenim emocionalnim vezama između pojedinih članova u obitelji. Osobe starije životne dobi unutar višegeneracijske obitelji ponajprije zaslužuju poštovanje obitelji i okoline neovisno o njihovoj kalendarskoj dobi. Obiteljski međugeneracijski odnosi, unatoč nekim negativnim stereotipima i predrasudama o starijima,  «počinje» sve više dobivati na važnosti. Tako, kao jedan od odgovora na hipoteze o «propadanju» obitelji (nuklearne),  pretpostavlja se da će u 21. stoljeću međugeneracijski odnosi u obitelji biti od velike važnosti i to najmanje iz nekoliko razloga. Kao prvo evidentne su demografske promjene u starenju populacije što ima za posljedicu i produljeni zajednički život između generacija. Potom, neosporna je uloga djedova i baka u ispunjavanju nekih osnovnih funkcija obitelji. I promjene u strukturi obitelji - razvodi, binuklearne i kohabitacijske obitelji i dr.) pridonose različitosti međugeneracijskih odnosa. U kontekstu bračnih nestabilnosti, raspada nuklearnih obitelji te novih brakova roditelja, jasno je da je uloga djedova, baki i bližih rođaka sve važnija u smislu obiteljskih veza (Johnson, Barer, 1987). Dvije petine razvedenih majki se preseli tijekom prve godine razvoja (McLanahan, 1983) te se većina njih ponovno useli k svojim roditeljima dok ne počnu opet samosatlno živjeti (Godscheider, Goldscheider, 1993, U: Bengston, 2001). Djedovi i bake pružaju mnoge često «nepriznate» funkcije u modernim obiteljima (Szinovacz, 1980). Nerijetko, pružaju ekonomski izvor mladim generacijama i drugim članovima obitelji (Bengston, Harootyan, 1994). Doprinose solidarnosti i kontinuitetu obitelji kroz vrijeme (King, 1994, Silverstein, 1998). Također, predstavljaju osnovu stabilnosti za majke tinejdžerice koje odgajaju novorođenu djecu. Možda je najdramatičniji primjer onaj, u kojem djedovi i bake kao jedine bliske osobe odgajaju svoju unučad ili čak i praunučad. Smatra se kako više od četiri milijuna maloljetne djece samo u Americi živi u kućanstvu svojih djedova i baka. I u Republici Hrvatskoj nije zanemariv podatak kako se rijekom 2005. godine čak 460 starijih osoba od 60 godina brinulo o djeci koja nisu imala skrb svojih roditelja, dok je taj broj u 2006. godini bio i veći (473) (RH, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, 2007). Često je razlog tome nemogućnost roditelja da se o toj djeci brinu (smrt, zatvor, ovisnost o drogama, nasilje, psihološki poremećaji) ili se pak roditelji iz nekih drugih razloga ne mogu samostalno brinuti o svojoj djeci kada im treba kontinuirana pomoć i briga (Minkler, Rowe, 1993). Na makro socijalnom planu brzo rastuće tehnologije, emancipacije žena, njihove zaposlenosti, visoke stope razvoda, promjene strukture obitelji i starenja populacije nužno je ispitati spremnosti i mogućnosti društva za skrb kako o djeci tako i o starijoj populaciji.

 

SUKOB ULOGA – MEĐUGENERACIJSKA SOLIDARNOST SENDVIČ GENERACIJE

Pojam ,,sendvič generacija“ pojavljuje se u Americi osamdesetih godina prošlog stoljeća a osmislila ga je Dorothy A.Miller 1981. godine. Generalno govoreći označava ljude srednje dobi koji se istodobno brinu o svojoj djeci, unucima ali i ostarjelim roditeljima. „Skrb odrasle djece za roditelje zahtijeva nove oblike prilagodbe u oba naraštaja. Roditelji moraju svoja očekivanja uskladiti s mogućnosšću djece za pružanjem skrbi, a odrasla djeca (i unuci) moraju usklađivati svoje mnogobrojne uloge s ulogom skrbnika i novim zadacima koje ona postavlja. Preuzimanje skrbi za roditelje predstavlja u životu obitelji novo razdoblje u kojem se povećavaju i pojačavaju interakcije, a također se uvode odnosi koji nisu postojali (primjerice briga za svakodnevne potrebe i donošenje odluka u ime roditelja)“  (Čudina- Obradović i Obradović 2006:446). U međunaraštajnom odnosu odrasle djece i nemoćnih roditelja, osim pojave ambivalentnog odnosa dolazi i do sukoba uloga. Ponajprije se to može objasniti Weberovom teorijom razmjene (1947) koja se može protumačiti i u kontekstu odnosa u obitelji kroz prizmu preraspodjela i pomaka moći s člana koji je ovisan o tuđoj pomoći na člana koji daje pomoć. „Problemi nastaju kad roditelji teško podnose takvu promjenu u svojoj ulozi, te iako je prihvaćaju, nezadovoljni su i depresivni. Problemi nastaju i kad roditelji ne prihvaćaju pomak moći na djecu, te odbijaju pomoć bez koje ne mogu preživjeti“ (Čudina-Obradović, Obradović, 2006: 453-454). Osim teorijom razmjene navedeno se može objasniti teorijom povrede međunaraštajnih granica.

 

MORALNA ODGOVORNOST ODRASLE DJECE U SKRBI PREMA OSTARJELIM RODITELJIMA

Do skrbničkog stresa dolazi kada se sukobe norme o međunaraštajnim odnosima. „Norme recipročnosti govore da treba pomagati i ulagati u članove obitelji zbog već pruženog ili očekivanog dobra. Drugo su norme solidarnosti, prema kojima djeca, roditelji ili bliži srodnici trebaju dobiti našu pomoć bez obzira na to jesu li prijašnjim ponašanjem ili obećanjem budućeg vraćanja udovoljili zahtjevima recipročnosti“ (Čudina-Obradović, Obradović: 452). Na zakonodavnoj razini  - Ustav  Republike Hrvatske u čl. 64 stavak 4. ističe da su djeca nužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje  a članak 213. Obiteljskog zakona  ističe da je punoljetno dijete dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Isto tako, članak 90. Obiteljskog zakona nalaže dužnost djeteta na pridonošenje uzdržavanju. Osim navedenog, „U Povelji o pravima obitelji predložene od Svete Stolice svim osobama, ustanovama i predstavnicima vlasti nadležnima za poslanje obitelji u suvremenom svijetu kaže se da starije osobe imaju pravo da u krugu svoje obitelji ili, ako je to nemoguće, u prikladnim ustanovama nađu takvu sredinu u kojoj će svoju starost moći proživjeti u miru i vedrini“ (Todorić, 1993: 64). Članak 208. Obiteljskog zakona nalaže izričitu zabranu odricanja od uzdržavanja. Osim zakonske obveze postoje moralne obveze/norme koje nalažu obiteljski odnosi. Međugeneracijski obrazac o pružanju pomoći i potpore kreće se od starijih generacija prema mladima. Primjerice, McGarry i Schoeni, 1995, (u: Bengston, 2001) pokazali su kako je skoro jedna trećina roditelja u Americi u 2000. godini svojoj djeci poklonilo darove skuplje od 500 dolara, no samo je 9% odrasle djece svojim roditeljima dalo 500 dolara. Slične rezultate iznose i Bengtson i  Harootyan (1994), te  Soldo i Hill (1993). Silverstein smatra da visegeneracijske obitelji predstavljajulatentnu mrežu“ (Riley, Riley, 1993) i ta se mreža aktivira u određenim krizama. Ova je ideja slična Hagestadovoj ideji (1996) o starijim osobama kao „obiteljskoj nacionalnoj gardi“ – iako su tihi i većinu vremena samo promatraju, stariji članovi obitelji - djedovi i bake se pokazuju važnim u kriznim situacijama, te spremno pomažu članovima mladih generacija.

 

NEFORMALNI OBLICI OBITELJSKE SKRBI ZA STARIJE I NEMOĆNE RODITELJE – STANJE U REPUBLICI HRVATSKOJ NASUPROT STANJU U ZEMLJAMA OECD-a

Neformalni oblici obiteljske skrbi za starije i nemoćne roditelje  se „sastoje  od pružanja emocionalne potpore, potpore putem davanja informacija te praktične potpore koja se sastoji od pružanja njege i materijalne skrbi. Najčešći su pružatelji osobnih oblika skrbi i njege starim ljudima bračni partneri, a zatim odrasla djeca, drugi članovi obitelji, pa tek onda prijatelji i susjedi“ (Podgorelec, Klempić 2007: 115). Istraživanjem recentnih članaka može se zaključiti da postoji znatna razlika u obiteljskoj (neformalnoj) skrbi za starije i nemoćne roditelje na području Republike Hrvatske naspram područja zemalja OECD-a.  Izvješće Europske komisije iz 2015. godine donosi rezultat koji govori da je u Republici Hrvatskoj skrb za starije i nemoćne bila iznad europskog prosjeka (znatno više nego u zemljama OECD-a) odnosno oko 17 posto stanovništva u dobi od 35-49 godina brine o starijim članovima obitelji nekoliko puta tjedno. „Po podacima Europske komisije objavljenim u ovoj godini, Hrvatska je 2013. Imala 274.000 funkcionalno ovisnih ljudi. Od toga je 16.000 bilo u institucijama, 17.000 primalo je formalnu kućnu njegu, a 108.000 novčane naknade“ (Bađun, 2015).  Ista autorica dodaje „Ukupni podaci o tome koliko osoba pruža neformalnu skrb nisu poznati, ali više bi informacija trebalo biti dostupno nakon što bude provedeno SHARE (Survey of Health, Ageing and Retirement in Europe) istraživanje za Hrvatsku koje je u tijeku“. Autorica Bađun (2015) u članku Newslettera  Instituta za javne financije  ističe važnost afirmacije prava pružatelja i primatelja neformalne skrbi: naknade, pravo na plaćeni i neplaćeni dopust, opravdanim izostancima s posla i sl. te ističe da Zakon o socijalnoj skrbi  (čl.63) ne predviđa mogućnost statusa njegovatelja za starije i nemoćne roditelje, a dopust ili rad s polovicom radnog vremena dopušteni su radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Razlog tome može se pronaći u obrazloženju izvješća OECD (2011)  u kojemu se navodi da se teško mogu provjeriti uvjeti, razina skrbi, odnos između pružatelja i primatelja skrvi te intenzitet skrbi koju treba primatelj. Ipak, postoje primjeri u Velikoj Britaniji gdje su uvjeti uokvireni te samim time i lakše mjerljiviji. Ista autorica ističe „U Hrvatskoj roditelji imaju pravo na dopust ili rad s polovicom radnog vremena radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. No, oko dvije trećine zemalja OECD-a omogućuje dopust i za njegu starijih i nemoćnih osoba, dok je rad s polovicom radnog vremena radi skrbi o starijima manje uobičajen (OECD, 2011). Dopust za njegu obično je neplaćen, a ako je i plaćen, u većini je slučajeva ograničen na najviše mjesec dana ili za terminalne bolesti. Primjerice, u Belgiji je dopust plaćen čak godinu dana, a poslodavac ga može odbiti samo ako mu znatno ugrožava poslovanje. U Norveškoj plaćeni dopust obuhvaća cijeli iznos plaće. Neplaćeni dopust u nekim zemljama (npr. Francuska, Španjolska, Irska) može trajati i više od godine dana. No, u Španjolskoj i Irskoj poslodavac ga može odbiti zbog poslovnih razloga, dok su u Francuskoj kriteriji za ostvarivanje prava strogi: član obitelji kojem je potrebna njega, i koji živi s njegovateljem, mora biti najmanje 80-postotni invalid. U Nizozemskoj neplaćeni dopust može trajati tri mjeseca, a u Austriji i Njemačkoj šest mjeseci, s time da je u Austriji ograničen samo na njegu terminalno bolesnih članova obitelji“.  Razmatrajući navedeno može se zaključiti da je nužno izboriti se za pravo na status neformalnog njegovatelja starijih i nemoćnih osoba (posebno ako se radi o roditelju) što uključuje naknade, pravo na plaćeni i neplaćeni dopust, opravdane izostanke s posla te formalnu brigu za psihičko zdravlje odrasle djece. Prethodno navedeno potvrđuje Bađun (2015)   citirajući Bonsanga (2009)   „kad obitelj može brinuti o starijim i nemoćnim članovima, treba im pomoći: poticati fleksibilne radne sporazume, osobito kako njega starijih ne bi njegovatelje odvela u prijevremenu mirovinu, razmotriti uvođenje dopusta za njegu starijih i nemoćnih osoba, ali pritom dobro razmisliti o njegovu trajanju i o tome hoće li biti barem djelomično plaćeni, intenzivirati socijalnu uslugu boravka, možda je i financijski potpomognuti, ali ciljati prema onima koji pružaju intenzivnu skrb i koji su zaposleni, prepoznati njegovatelje i pomoći im savjetima, u čemu bi za početak mogli pomoći liječnici obiteljske medicine i centri za socijalnu skrb, na jednom mjestu pružiti sve informacije za pružatelje neformalne skrbi, dobro koordinirati formalnu i neformalnu skrb“.Paradoksalno, čini se da kolektivistička društva postaju sve više ovisna o državnim potporama za brigu o svojim članovima, dok individualistička zapadna društva smanjuju državne resurse za te svrhe i prebacuju sve više odgovornosti na obitelj (Bengtson, Putney, 2000, i dr.), od koje je i realno očekivati da odgovorno brine o svim svojim članovima. Za razliku od obiteljskih odnosa roditelj-dijete koji su opravdano naglašeno važni, međusobni odnosi i briga o kvaliteti života starijih osoba kako od strane svoje odrasle djece tako i punoljetnih unuka jedan je od marginaliziranih aspekata života kako na obiteljskoj tako i na socijalnoj (društvenoj ?)razini. Kako bi se potaknulo mlađe generacije na neminovno uspostavljanje kvalitativno boljih i humanijih odnosa prema starijim članovima obitelji polazeći od općeobrazovne, obiteljske i pedagoške prakse autorice ovog rada prof.dr.sc. Zovko i prof.dr.sc. Zloković akademske 2015./2016. godine uvode na sveučilišnoj diplomskoj razini studija pedagogije novi nastavni kolegij Pedagogija treće životne dobi. S obzirom na interes mladih za ovaj kolegij i praćenje suvremenih znanstvenih spoznaja, praktičnih i istraživačkih iskustava autorica u području pedagoško-andragoških aspekata odnosa prema starijim osobama 2017./2018., kao i implementacijom jedne od suvremenijih metoda učenja u zajednici kolegij prerasta u Gerontologiju. Pozitivne refleksije kako studenata pedagogije tako i starijih osoba koje su u trogodišnjem periodu aktivno bile uključene u realizaciju kolegija ukazuju na različitost pedagoško-andragoških mogućnosti i optimističnost u podizanju kvalitete života i humanijih odnosa prema starijim osobama.

 

ZAKLJUČAK

Odgovor na pitanje - "most" ili "jaz" među generacijama prvenstveno je kulturološki određeno. U našem društvu koje je još uvijek "prelazno" sa kolektivističkog na individualističko društvo, prevladavaju unutar obiteljski odnosi koji pokazuju - "most" -  normativnu povezanost, blizinu, pomaganje, druženje, slogu. Ovo ulazi u shemu modela Bengstona koji je predstavljao i okvir za jednu od dionica ovog dijela istraživanja. U slučajevima "jaza" u međugeneracijskim odnosima (ambivalencije, sukoba, zapostavljanja i nasilja), što je još uvijek relativno rijedak, ali je u zabrinjavajućem porastu pa  treba poduzeti preventivne mjere  kako bi se ovaj trend zaustavio. Optimiziranju životnih uvjeta svih članova obitelji, posebice osoba kojima je potreban bilo koji oblik pomoći i zaštite pridonose one aktivnosti kako na planu zdravstva, socijalne skrbi i tako neupitno i edukacije šire javnosti na: podizanju svijesti o problemu starenja i ovisnosti o pomoći drugih osoba; promoviranju mjera prevencije bilo koje nevoljne ovisnosti o drugoj osobi u svim stadijima života; osiguravanju sigurnog i pristupačnog doma i socijalne okoline, promoviranju socijalne integracije funkcionalno nesposobnih-ovisnih starijih; razvoj različitih oblika solidarnosti (obitelji, susdjedstva, volontera itd.); osiguravanju informiranja i savjetovanja o mogućim beneficijama i poboljšanju razvoja nacionalnog zakonodavstva i prakse.Na  rasvjetljavanju pitanja da li više generacijske obitelji u 21. stoljeću ispunjavaju funkciju podrške svojim članovima potrebna su longitudinalna istraživanja, ispitivanja trendova međugeneracijske suradnje, utjecaja povećanja očekivane dužine života, produženja zajedničkog života više generacijske obitelji i kroz nekoliko desetljeća, kao što je potrebno ispitati ostvarivanje međusobne emocionalne i ekonomske podrške, filijalnog pijeteta (kako se to u istočnim azijskim kulturama naziva).

Ostaje za vidjeti hoće li se društvo pomiriti s činjenicom da će starost pripasti na odgovornost pojedincima – dobrovoljan odlazak u instituciju i prihvaćanje boravka u instituciji sve do smrti te odricanje od bilo kakve odgovornosti kao i nedostatak očekivanja za nečijom pomoći (svi pomireni s činjenicom koja je gotovo kolokvijalnim jezikom postala pravilo ¨da ćemo umrijeti u domovima  unutar siva četiri zida¨) ili će pak stvaranjem mreže socijalne podrške porasti kvaliteta Domova za starije i nemoćne osobe te društvena odgovornost  prema takozvanoj odrasloj djeci uz pružanje raznih oblika podrške kako bi mogli pružiti svom roditelju dostojanstvenu starost u obiteljskom okruženju te ukloniti sve faktore skrbničkog stresa. Zaključno, treba stvarati mrežu institucionalne i izvanistitucionalne skrbi za brigu o starijima i nemoćnima kako bi u miru dočekali kraj svog života. Stari i nemoćni ljudi (bolesni ili ne) mogu mnogo dati i oplemeniti sada već poprilično dovoljno nehumano društvo. Potrebno je podići kvalitetu starosti i vratiti joj njezino dostojanstvo.

 

 

LITERATURA

  1. Bađun, M. (2015) Neformalna dugotrajna skrb za starije i nemoćne osobe. Preuzeto, 07.12.2017. s http://www.ijf.hr/upload/files/file/newsletter/100.pdf  
  2. Bađun, M. (2015) U Hrvatskoj obiteljska skrb za starije iznad prosjeka EU-a. Preuzeto, 07.12.2017. s http://www.glasistre.hr/vijesti/hrvatska/u-hrvatskoj-obiteljska-skrb-za-starije-iznad-prosjeka-eu-a-516577
  3. Bengtson, V.L., Harootyan, R. (Ed) (1994). Intergenerational Linkages: Hidden Connections in American Society. New York: Springer.
  4. Bengtson, V.L., Putney, N. (2000). Who will Care Fir the Eldery? Consequences of Population Aging East and West. In Kim, K.D., Bengtson, V.L., Meyers, G.C., Eun, K.S. (Ed), Aging in East and West: Families, States and Elderly. New York: Springer.
  5. Bengtson, V.L. (2001). Beyond the Nuclear Family: The Increasing Importance of Multigenerational Bonds. Journal of Marriage and Family, br.63, (februar 2001), 1-16.
  6. Čudina –Obradović, M., Obradović, J. (2006.) Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.
  7. Johnson, C.L., Barer, B.M. (1987). Marital Instability and the Changing Kinship Networks of Grand-parents. Gerontologist, 27, 330-335.
  8. King, V. (1994). Variation in the Consequences of non-resident Father Involvement for Children΄s well-being. Journal of Marriage and the Family, 56, 963-972.
  9. McLanahan, S.S. (1983). Family Structure and Stress: A Longitudinal Comparison of two-parent and Femaleheaded  Families. Journal of Marriage and the Family, 45, 347-357.
  10. Minkler, M., Roe, J. (1993). Grandparents as Caregivers. Newbury Park, CA: Sage.
  11. XXX  (2007). Nacrt prijedloga zakona o udomiteljstvu. Republika Hrvatska, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. 
  12. XXX (1997). Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 i 55/01)
  13. XXX (2015). Obiteljski zakon. Republika Hrvatska (Narodne novine, br. 103/15)
  14. OECD (2011). Help Wanted? Providing and Paying for Long-Term Care. Pariz: OECD.
  15. Podgorelec, S.,Klempić, S. (2007). Starenje i neformalna skrb o starim osobama u Hrvatskoj. Migracijske i etničke teme, 23 (1-2), 111-134.
  16. Riley, M.W., Riley, J.W. (1993). Connections: Kin and Cohort. In Bengston, V.L., Achenbaum, W.A. (Ed) The changing contract across generations. New York: Aldine de Gruyter.
  17. Silverstein, M., Giarrusso, R., Bengston, V.L. (1998). Intergenerational Solidarity and the Grandparent Role. In : Szinovacz, M., (Ed), Handbook on Grandparenthood. Westport, CT: Greenwood Press, 144-155.
  18. Soldo, B. J., Hill, M.S. (1993). Intergenerational Transfers: Economic, Demographic, and Social Perspectives. Annual Review of Gerontology and Geriatrics, 13, 187-216.
  19. Szinovacz, M. (1998). Handbook on Grandparenthood. Westport CT. Greenwood Press.
  20. Todorić, Lj. (1998) Skrb za ljude u posljednjem razdoblju života  U: Crkva u svijetu 33  (1) 62-67. Preuzeto 08.12.2020. s: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78071

 

 

Resource Details
Autor(i) resursa
Prof. dr. sc. Jasminka Zloković; Prof. dr. sc. Anita Zovko; Jelena Vukobratović, mag.paed.
Vrsta resursa
Otvoreni obrazovni resursi
Država
Login (0)

Want to add a resource ?

Don't hesitate to do so! Click the link below and start posting a new resource!