Resource Details
RESURS

KOMPETENCIJE ODGAJATELJA U UČENIČKOM DOMU U KONTEKSTU CJELOŽIVOTNOG UČENJA I OBRAZOVANJA

prof.dr.sc. Mario Vasilj

Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Sveučilište u Mostaru

Bosna i Hercegovina

prof.dr.sc. Anita Zovko

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za pedagogiju

Hrvatska

 

 KOMPETENCIJE ODGAJATELJA U UČENIČKOM DOMU U KONTEKSTU CJELOŽIVOTNOG UČENJA I OBRAZOVANJA

 

                                                       Sažetak

 

Za mnoge učenike koji žele završiti srednjoškolsko obrazovanje učenički domovi su institucije u kojima se oni smještaju prvenstveno sa ciljem kako bi uspješno završili svoje srednjoškolsko obrazovanje. U tome, ključnu ulogu svakako imaju odgajatelji  koji su u svakom pogledu odgovorni za učenike. Od njihove profesionalnosti i  kompetencija u velikoj mjeri ovisi ostvarenje toga cilja. Upravo o tome se autori bave u ovom radu.

Ključne riječi: učenički dom, odgajatelj, kompetencije, cjeloživotno učenje, cjeloživotno obrazovanje

 

 

COMPETENCIES OF EDUCATORS IN THE STUDENT HOME IN THE CONTEXT OF LIFELONG LEARNING AND EDUCATION                                                      

                                                             Abstract

 

For many students who want to complete high school, dormitories are institutions where they are accommodated primarily with the goal of successfully completing their high school education. In this, the key role is certainly played by educators who are responsible for students in every way. Achieving this goal largely depends on their professionalism and competencies. This is exactly what the authors deal with in this paper.

Key words: student dormitory, educator, competencies, lifelong learning, lifelong education

 

Uvod

Život i odrastanje u učeničkim domovima pred učenike koji u njemu žive stavlja specifične izazove, probleme i načine provođenja odgojno-obrazovnih procesa, u odnosu na učenike koji odrastaju u vlastitim domovima, uz roditelje. Brojne društvene promjene obilježavaju kontekst u kojem se odvija suvremeni odgoj i obrazovanje (Pećnik, N., Starc, B., 2010.) i pred odgajatelje u postavljaju nove izazove u ispunjavanju odgovornosti. Odgajatelji u učeničkim domovima suočeni su sa vrlo zahtjevnom ulogom koju dodatno otežavaju pritisci sa različitih strana (mediji, javne službe, drugi članovi obitelji, vlastita očekivanja i uvjerenja i drugo). Na taj se način u sklopu promjena u društvu, mijenjaju i uloge odgajatelja u učeničkim domovima, čiji je spektar poslova nemoguće ograničiti i točno odrediti, već se on fleksibilno nadograđuje ovisno o potrebama učenika. Za vrijeme boravka učenika u domu, odgajatelji preuzimaju dio zadaća koje inače izvršavaju roditelji, te su dužni odazivati se na emotivne potrebe učenika, rješavati međusobne svađe, bodriti njihov fizički, emotivni, socijalni i duhovni razvoj, te im pomagati u rješavanju kriza (Slana, J., 2005.). Sukladno tome, odgajateljima je u učeničkim domovima, potrebno cjeloživotno učenje, kako bi jačanjem svojih profesionalnih, ali i osobnih kompetencija mogli zadovoljiti potrebe učenika, ali i odgovoriti na sve izazove i probleme sa kojima se u radu suoče.

Odgajatelji u učeničkim domovima uglavnom su nastavnici različitih smjerova, inženjeri, edukacijski rehabilitatori, pedagozi ili psiholozi, kompetencije koje stječu tijekom studija su dijelom različite i često nedovoljne za rad u učeničkom domu. Da bi stekli potrebne kompetencije za uspješan odgojno-obrazovni rad u učeničkom domu javlja se nužnost cjeloživotnog učenja (Stilin, E., 2005.). Cjeloživotno obrazovanje odgajatelja se može ostvarivati kao formalno, neformalno i informalno obrazovanje, a slijedi nakon njihove početne profesionalne certifikacije te je, pretežito ili isključivo, usmjereno poboljšanju profesionalnog znanja, vještina i stavova kako bi mogli učinkovitije obrazovati učenike (Jurić, V., 2007.), što je od izrazite važnosti za razvoj kompetencija odgajatelja.

 

Odgajatelj u učeničkom domu

  Ključne osobe zaslužne za provođenje i kvalitetu odgojno-obrazovnog rada u učeničkim domovima su odgajatelji. Kako u Republici Hrvatskoj ne postoji specijalistički studij za odgajatelje u učeničkom domu, na mjesto odgajatelja se zapošljavaju osobe sa različitim stručnim znanjima, te obrazovanjem. Najčešće su to osobe koje završavaju studije nastavničkih smjerova koje ispunjavaju uvjete za nastavnika ili stručnog suradnika u srednjim školama u Republici Hrvatskoj (Stilin, 2005.).Sljedeće definicije dali su relevantni autori iz područja domske pedagogije:

            "Odgajatelji su pedagoški rukovodioci, koji uspostavljaju vezu s učenicima, te ispunjavaju različite zadatke i uloge poput: uloge roditelja, modela za identifikaciju, pružanja pomoći i poticaja za razvoj pojedinca, komunikacije i vođenja procesa odgoja i obrazovanja učenika", i drugo (Rosić, 1991., 83.-86.).

            "Odgajatelji su pedagoški voditelji i organizatori odgojnih aktivnosti, te su im zbog toga potrebne sve osobine koje imaju nastavnici. Odgajateljeva je zadaća još šira, jer obuhvaća i funkciju roditelja. Njihova osobnost djeluje kao primjer i model za identifikaciju. Osobni primjer odgajatelja snažno je odgojno sredstvo. Njihova kultura, širina pogleda, njihovo razumijevanje, pedagoški postupak, strpljivost, objektivnost, principijelnost, karakternost i njihov ugled, imaju veliku važnost u odgojno-obrazovnom radu u učeničkom domu." (Klapan, 2006., 79.)

            "Odgajatelj je stručna osoba koja obavlja odgojno-obrazovni rad u učeničkom domu u kojem se susreću, iskazuju i razvijaju  različite osobine- ne samo učenika već i odgajatelja. Odgajatelji su pedagoški djelatnici koji uspostavljaju vezu s učenicima individualnim kontaktima preko odgojne skupine te različitim formalnim i neformalnih skupinama (Rosić, 2001., 136.-137.).

            "Odgajatelj u učeničkom domu je stručna osoba koja pomaže i pruža podršku učenicima u njihovu odrastanju. Odgajatelj je pedagoški djelatnik koji pomaže, savjetuje, pronalazi putove i načine rješavanja u vođenju svojih učenika do završetka njihova školovanja i ima svoj stil rada." (Stilin, 2005., 18.-19.)

            Iz navedenih definicija različitih autora može se zaključiti da je odgajatelj u učeničkom domu osoba koja korištenjem svojih osobnih i profesionalnih kompetencija odgovara na potrebe učenika u domu, te usavršavanjem istih nastoji kontinuirano izgrađivati kvalitetniju praksu, a time i kvalitetniji život, odgoj i obrazovanje mladih. Izrazito je teško odrediti jedinstvenu definiciju odgajatelja i odgajateljske uloge u učeničkim domovima, koja se sukladno kulturi doma i životu učenika u istome svakodnevno mijenja.

Možemo reći kako je odgajatelj temeljni čimbenik odgoja u učeničkom domu. Njegova uloga je značajna i ne može se svesti isključivo na informiranje o odgojnim problemima i pedagoškim spoznajama, nego se ona očituje i u nizu mnogobrojnih suptilnih interakcija i intervencija s učenikom. Odgajateljeva potreba da djeluje odgojno, obogaćuje, stvara, pravovremeno intervenira - rezultira kvalitetnim odgojem spram učenika. Neophodno je da odgajatelj osluškuje i prati potrebe učenika, njegove ličnosti, da razvija njegove stvaralačke sposobnosti u skladu s njegovom kulturom. Sve navedeno upućuje na činjenicu da učenik postaje subjekt svog odgoja, a odgoj ga priprema za stvarni život.

Odgajatelji su i pedagoški voditelji i organizatori odgojnih aktivnosti u suradnji s učenicima. Sukladno takvim tvrdnjama autorica Slana (2006) navodi da odgajatelji trebaju biti posvećeni svojoj profesiji, prateći učenike i kao pojedince i kao skupine. Moraju biti uvijek dostupni svojim učenicima, naročito kada žele da im povjere svoje teškoće i probleme. Ono na što odgajatelji moraju dodatno obraćati pozornost je i na koji način ih doživljaju učenici, odnosno njihova slika, jer često su oni uzori i modeli tim mladim ljudima. Pozitivnom slikom o sebi odgajatelj pokazuje da je spreman za suradničku atmosferu punu povjerenja i sigurnosti. U sredini, u kojoj postoji dovoljno povjerenja, učenici se usuđuju riskirati, osjećaj sigurnosti potiče njihovu aktivnost, dakle, i veći uspjeh. Dužnost odgajatelja je da učenicima pomaže pri otkrivanju područja na kojima su dobri, potiče njihovu uspješnost, ali i obrati pažnju na njihove slabe točke.

Odgajatelj je pedagog profesionalac i vođa odgojno-obrazovnog procesa u učeničkom domu. On zamjenjuje roditelje, osigurava prilike za kvalitetno učenje, brine o kulturnom i slobodnom vremenu učenika. Brine o pojedincu, o odgojnoj skupini i sudjeluje tijekom realizacije cijelog odgojno-obrazovnog procesa u učeničkom domu. Brine za svoj vlastiti stručni razvoj i kompetencije, sudjeluje sa svim suradnicima u kreiranju odgojno-obrazovnog procesa (Starkl, 2001).

Kako i autorica Slana (2006: 80) navodi „današnje brze promjene odražavaju se u obiteljima, ulozi škole i ulozi odgajatelja u učeničkom domu. Mlada populacija mora razviti svoj identitet i pronaći svoj  samostalni put u život. Ključnu ulogu pri kreiranju svog života u tome ima obitelj, no uz nju velik utjecaj imaju  škola i učenički domovi.“ Ona ističe i smatra da „školska iskustva i iskustva života u učeničkom domu, bitno utječu na odnos učenika i odgajatelja, kao i vršnjaka, na njihove reakcije, prepoznavanje emocija, oblikovanje socijalnih odnosa, vrijednosti, prihvaćanja normi, oblikovanju identiteta. Učenici od odgajatelja očekuju pomoć, savjet kada se nađu pred problemima, konfliktima, odlukama“. Radi se o prihvaćanju koncepta, po kojemu bi učenik zanimao odgajatelja kao osoba koju će savjetovati, pomagati joj pri rješavanju problema, uvijek poštujući osnovno polazište savjetodavnoga načela - savjet ponuditi onda kada ga učenik zatraži.

Savjetodavna uloga je zahtjevna, odgajatelji moraju za nju biti dobro osposobljeni.  Gurney (2007) smatra da za efikasnog odgajatelja mora postojati interakcija između različitih faktora. Jedan od njih je odgajateljevo znanje, entuzijazam i odgovornost usmjerena prema svojim učenicima. Drugi faktor je da treba upoznati učenike s aktivnostima učenja i onih procjena koji ih potiču na učenje (učenje putem iskustva), kao i pružanju povratne informacije. Na kraju je bitno stvoriti toplo okruženje i povjerljiv odnos sa učenicima u kojem će poštovanje poboljšati njihovu međusobnu interakciju. Ferguson i Womack (1993) navode da je efikasna komunikacija zaštitni znak dobrih odgajatelja. Bitno je da se odgajatelj prilagođava individualnim potrebama svojih učenika, pažljivo ih sluša i savjetuje, pružajući im sva neophodna objašnjenja i povratne informacije o učinku. Poštujući njihovu osobnost odgajatelj omogućava kreiranje jedne pozitivne, suradničke i tople socijalne mikro sredine u kojima se razvija osjećaj povjerenja i prijateljstva, što dodatno utječe na učenike i njihov odnos prema ostalima (Rubio, 2009).

Uz profesionalna znanja, vještine, razvijene komunikacijske sposobnosti i kompetencije odgajatelj u učeničkom domu mora imati pozitivne ljudske osobine, biti pun razumijevanja, strpljivosti, podrške i empatije za druge te imati visoku razinu motivacije za ono što radi. Motivacija je htjenje čovjeka i pokreće ga na djelovanje. Uspješnost djelovanja svakog čovjeka ovisna je o njegovom znanju, sposobnostima, psihofizičkim i spoznajnim sposobnosti, ponašanju i djelovanju koje koristi pri ostvarivanju i realizaciji svojih ciljeva u okolini u kojoj živi, radi i djeluje.

 Uz to što je odgajatelj savjetnik on je i zamjenski roditelj, što njegovu ulogu čini još složenijom. Uz kontinuirani profesionalni rast mora poticati i razvijati i osobni rast. Posao odgajatelja u učeničkom domu ne može se samo doživljavati kao posao, nego se mora osjećati i živjeti i izvan učeničkog doma.

Kompetencije odgajatelja

Za svaku su djelatnost i rad u bilo kojoj od odgojno-obrazovnih ustanova potrebne različite kompetencije koje omogućavaju osobi da bude spremnija za rad u struci, te da bude kompetentnija i kvalitetno odrađuje svoj posao. Po pitanju kompetencija odgojno-obrazovnih djelatnika, važno je naglasiti kako one nikada nisu isključivo profesionalne, već je potrebno kontinuirano razvijati i poticati i razvoj onih osobnih, komunikacijskih, digitalnih, međuljudskih i građanskih, kulturoloških i ostalo. Tako odgajatelj u učeničkom domu mora ovladati velikim brojem kompetencija kako bi mogao odgovarati na mnoge potrebe učenika poput: pomoći u rastu i sazrijevanju na tjelesnom, zdravstvenom, socio-emocionalnom, intelektualnom, duhovno-moralnom i kulturnom području;trebao bi biti sposoban voditi odgojnu skupinu;imati menadžerske ili poduzetničke kompetencije; predlagati i provoditi razne projekte u domu i izvan njega; biti spreman na timski rad;posjedovati komunikacijske kompetencije koje svakodnevno usavršava u razgovoru s učenicima, u suradnji sa roditelja i profesorima u školi, te kolegama na poslu, te u široj lokalnoj zajednici;voditi jednu ili više slobodnih aktivnosti, ovisno o sklonostima...(Ćuk, M., 2014.)

Možemo zaključiti kako je pojam kompetencija vrlo složen, te opsežan, pa se time njegovo definiranje može odrediti na različite načine. U skladu s time različiti autori navode i različite definicije i podjele poželjnih kompetencija, koje se može sagledavati iz različitih aspekata: (1) društveni pristup, (2) pedagogijski pristup, (3) psihologijski pristup, (4) pojam kompetencija, (5) pojam kompetencija u kontekstu međunarodnih ispitivanja znanja učenika i tzv. obrazovnih standarda, (6) nacionalnih i internacionalnih reformi obrazovanja, i drugo.

Kompetencije su kombinacija znanja, vještina, vrijednosti, stavova i ličnih osobina koje omogućuju pojedincu da aktivno i efikasno djeluje u određenoj profesiji (Ledić, Staničić, Turk, 2013.). Kompetencije se nadalje definiraju kao priznate stručnosti, sposobnosti kojom netko raspolaže (Anić, 2009.). Stilin (2005., 68) kompetencije definira kao kombinacije osobina koje se odnose na znanje i njegovu primjenu, odnose, sposobnosti, odgovornost i stavove, a njihovo razvijanje kao sposobnost svake osobe koja ih može ispuniti, tj. odrediti stupanj njihove realizacije.

Scarpa i Testi (2005) nude vrlo detaljan pristup podjeli kompetencija odgajatelja. Autorice spominju šest vrsta kompetencija odgajatelja koje potom dijele na podvrste, i to:

osobne kompetencije – koje obuhvaćaju brojne razine aktivnosti pa ih stoga dijelimo na: intervencijske (mogu se odnositi na verbalnu i neverbalnu komunikaciju), kompetencije valorizacije (priprema za programiranje, odnosno planiranje sljedećih aktivnosti) i kompetencije refleksije (može biti samostalna ili sa drugim praktičarima);

centralne kompetencije – obuhvaćaju personalne kompetencije i one koje se odnose na rad s učenikom te socijalne i komunikativne (uključuju veći broj ljudi);

organizacijske kompetencije – administrativne, socio-edukativne, kompetencije organiziranja i planiranja, te kompetencije promocije i projektiranja aktivnosti;

sistematične kompetencije – obuhvaćaju sve kompetencije vezane uz osnovne aktivnosti socio-edukativnih poslova; razvojne kompetencije i kompetencije učenja; generalne kompetencije proizašle iz praktičnog rada, a koje uključuju metodološke i teorijske kompetencije, kompetencije profesionalnog ponašanja, kulturalne kompetencije i kreativne kompetencije.

U kontekstu kompetencija odgajatelja u učeničkim domovima, navodimo različite podjele, koje su važne za provođenje domske djelatnosti. Temeljne kompetencije nastavnika (Neuweg, 2008.) sadrže: eksplicitno (propozicionalno) znanje, implicitno (tacitno, prešutno, djelatno) znanje, sposobnost refleksije relacije između općih postavki i osobnosti "slučaja" (situacija) i spremnost na novo učenje. Bromme, Weinert ključnima navode: sadržajno-predmetne (stručne) kompetencije, dijagnostičke kompetencije, didaktičke kompetencije, kompetencije u vođenju razreda i kompetencije za brzu i (pedagoško-didaktičkoj) situaciji primjereno djelovanje. Mnogo se autora, od kojih su neki i navedeni, bavilo ovom tematikom, te pokušalo definirati i navesti one kompetencije koje oni smatraju najbitnijima kod djelatnosti odgoja i obrazovanja. No, kako je odgojno-obrazovni proces dinamičan, fleksibilan i transformacijski, uvijek postoji mogućnost drugačijeg definiranja, te potreba drugačijih kompetencija. Ono što je važno jest to da je poimanje kompetencija vrlo široko i primjereno za opisivanje zahtjeva koje pred odgajatelje postavlja domsko okruženje koje predstavlja kompleksne, različite i nepredvidljive situacije, i isto tako, obuhvaća i nužnost neprestanog profesionalnog razvoja, jer znanja koja su stečena u procesu osposobljavanja, nikada nisu dovoljna (Vujičić, 2007.), pa je stoga važno cjeloživotno obrazovanje i učenje odgajatelja. Rad u učeničkom domu zahtjeva posjedovanje velikog broja kompetencija koje odgajatelji tijekom osobnog i profesionalnog usavršavanja stječu, te time povećavaju kvalitetu i mogućnost odgovaranja na potrebe učenika koji borave u učeničkim domovima.

Cjeloživotno učenje i obrazovanje kao načini stjecanja kompetencija odgajatelja

Mnogi autori navode definicije cjeloživotnoga učenja, pa je tako ono "aktivnost učenja tijekom života s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive" (Gunther, 1996.) Prema Andrilović (1985.), cjeloživotno učenje predstavlja nenamjernu, spontanu i neorganiziranu aktivnost učenja koja traje tijekom cijeloga života neke osobe, dok je cjeloživotno obrazovanje formalno, neformalno i informalno organizirano učenje. Tu se pojavljuje razlika ovih pojmova koju je za potrebe proučavanja i bavljenja ovom tematikom važno znati i razlikovati. Važnost razlikovanja ovih pojmova navode mnogi autori među kojima i Pastuović (2006.), koji objašnjava kako koncept cjeloživotnog učenja, podrazumijeva formalno obrazovanje/odgoj, ali i informalno učenje, dok ga cjeloživotno obrazovanje/odgoj isključuje. "Cjeloživotno obrazovanje, odnosno LLL - Lifelong Learning može se definirati kao kontinuirana aktivnost učenja u cilju stjecanja novih i nadopune starih znanja i sposobnosti usmjerenih osobnom, društvenom i poslovnom napretku", prema Deklaraciji o znanju (2002). Andrilović V., Matijević M., Pastuović N. , Pongrac S. i Špan M. (1996.), nadalje navode kako ono podrazumijeva uvažavanje kako formalnog, tako i neformalnih i informalnih oblika usvajanja znanja koja se zbivaju spontano i neprekidno, na radnom mjestu, unutar obitelji, u krugu prijatelja...

Može se zaključiti kako postoje mnoge definicije i objašnjenja, kao i nazivi za cjeloživotno obrazovanje i učenje, no ona označavaju pojam za učenje u odrasloj i starijoj dobi, koje može biti spontano i neformalno, te se tada naziva cjeloživotno učenje, i formalno i organizirano, te se tada naziva cjeloživotno obrazovanje (Jurić, 2007.).

U Memorandumu o cjeloživotnom obrazovanju (2000.) ističe se kako je važan preduvjet za provođenje kvalitetnog cjeloživotnog obrazovanja, kvalitetno i svima dostupno osnovno obrazovanje, koje je kasnije usmjereno obrazovanje i usavršavanje, koje bi trebalo pripremiti mladoga čovjeka, da se "naučilo učiti" te da stekne pozitivan stav prema učenju ( Previšić, 2007.). Ovu dimenziju odgajatelji svakodnevno razvijaju sa učenicima kroz rad na kognitivnom području (Klapan, 1994.).

Postoje različiti oblici cjeloživotnog učenja. Pojmovima formalnog, neformalnog i informalnog učenja pridružuju se često pojmovi intencionalno (s ciljem) i neintencionalno učenje (bez izvanjski zadanog cilja). Formalno se tako učenje odnosi na učenje u nekoj ustanovi formalnog (državnog) obrazovnog sustava, pa se još govori i o "Školskom obrazovanju". U taj su program uključeni svi oblici školovanja, od osnovnoškolskog do visokoškolskog, uključujući i srednje strukovne škole. Suvremena škola i nastava pripremaju učenika za cjeloživotno učenje koje se temelji na neformalnim i informalnim obrascima, što podržavaju i novi pojmovi suvremene nastave: humanistički pristup, otvorena nastava, akcijska nastava, iskustvena nastava i učeniku okrenuta nastava. Neformalno učenje se opisuje kao nezavisno od obrazovnih institucija, no ipak mu je potreban sustav, odnosno struktura. Stjecanje znanja se odvija svjesno, te učenik ostvaruje neki cilj učenja. U domovima se neformalno učenje provodi na raznim tečajevima i seminarima. Postoje i stručna usavršavanja koja se planiraju i organiziraju u domovima. Informalno je obrazovanje nadalje "učenje koje se odvija u svakodnevnom životu, na radnom mjestu, u obiteljskom krugu, ili u slobodno vrijeme, te ono nije u smislu ciljeva učenja, vremena ili poticaja učenja, strukturirano i u pravilu ne vodi certificiranju.

U Republici Hrvatskoj, trajni se profesionalni razvoj (stručno usavršavanje) nastavnika i odgajatelja, provodi u organizaciji raznih Institucija (Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Agencija za odgoj i obrazovanje, Agencija za strukovno obrazovanje, Sveučilišne institucije, nevladine udruge,...). Postoje i programi namijenjeni raznim ciljanim skupinama (nastavnici, odgajatelji, stručni suradnici, pripravnici, ravnatelji,...), te katalozi stručnih skupova, putem kojih se zainteresirani pojedinci i skupine mogu na iste prijavljivati. U ovakvim se organizacijskim oblicima stručnih usavršavanja najčešće provode pedagoške radionice, primjeri dobre prakse, stručna usavršavanja u domovima/školama, modularna stručna usavršavanja, terenski rad, učenje na daljinu, okrugli stol, konzultativni-mentorski rad, supervizija, studijske posjete, osposobljavanja i usavršavanja mentora i slično.

Odgajatelji su svjesni vlastitih nedostataka, te su uglavnom otvoreni za različite oblike stručnog usavršavanja i osposobljavanja. Svjesni su specifičnosti svoga posla, te navode kako često prisustvuju stručnim skupovima i seminarima, te njima nadopunjavanju vlastita znanja, te razvijaju kompetencije koje nisu uspjeli steći tijekom fakultetskog obrazovanja, niti tijekom dosadašnjeg odgojno-obrazovnog rada, za kojega naglašavaju da je vrlo promjenjiv, te stoga zahtjeva konstantno stjecanje novih kompetencija sukladno promjenama u društvu i odgoju i obrazovanju.

           

Zaključak

Svi aspekti odgojno-obrazovne djelatnosti povezani su sa pojmovima kompetencija i cjeloživotnog učenja. Razvojem i istraživanjem ovih dvaju aspekata odgojno-obrazovnoga rada, poboljšava se kvaliteta samoga odgoja i obrazovanja. Na taj se način poboljšavaju i uvjeti života i rada u učeničkim domovima, a time i njihova kvaliteta. Javlja se problematika nepostojanja specijaliziranog studija za edukaciju odgajatelja, koji su time primorani vlastiti angažmanom nadoknađivati neomogućene im uvjete za dovoljnu obrazovanost, a time i kompetentnost po pitanju rada u domovima.          Odgajatelji su svjesni svojih jakih strana i svojih nedostataka, te jasno iskazuju koje kompetencije smatraju više, a koje manje važnima, te načine koji su im dostupni za jačanje istih. Ohrabrujuća je činjenica da odgajatelji često sudjeluju na svim oblicima cjeloživotnog učenja, te iste prepoznaju kao vrlo vrijedne i nužne za napredovanje rada u ustanovama, a time i struke uopće. No bez obzira na osviještenost potrebe kontinuiranog učenja i usavršavanja, potrebna je podrška i obveza odgovornih za pružanje načina i mogućnosti što učinkovitijeg razvoja i unapređenje kompetencija odgajatelja u učeničkim domovima. Poznata uzrečica kaže "Na mladima svijet ostaje", a naša je odgovornost ostaviti im mogućnosti da u tom budućem svijetu mladi budu izgrađene i kvalitetne osobe, koje će stvarati "bolje sutra".

 

Literatura

Anić, V. (2009.). Veliki riječnih hrvatskog jezika. Novi Liber: Zagreb.

Ćuk, M. (2014.). Kompetencijski pristup cjeloživotnom učenju odgajatelja u učeničkim domovima (doktorski rad). Filozofski fakultet Svaučilišta u Zagrebu: Zagreb.

Ferguson, P., i Womack, S. T. (1993): The impact of subject matter and education coursework on teaching performance. Journal of Teacher Education, 44 (1), 55–63.

Gunther, D. (1996). Lifelong learnning - Guidelines for a modern education policy. Federal Ministry of Education, Science, Reserch and Technology. Bonn.

Gurney, P. (2007): Five factors for effective teaching. Journal of Teachers Work, 4 (2), 89-98.

Hrvatić, N. (2002.). Domska pedagogija: od teorije do odgojne prakse, Zbornik radova: odnos pedagogijske teorije i pedagoške prakse. Filozofski fakultet u Rijeci: Rijeka.

Jurić, V. (2007.). Školsko (formalno), neformalno i informalno  obrazovanje. U: Previšić, V. i dr. (ur.)  Zbornik radova Pedagogija prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja. Zagreb: Hrvatsko pedagogijsko društvo, 68-80.

Klapan, A. (1994.). Organizacija učenja u učeničkom domu kao čimbenik školskog uspjeha, Napredak, 4, 434-439.

Klapan, A. (1996.). Učenje u učeničkom domu. Rijeka: Tisak.

Ledić, J., Staničić, S., Turk, M. (2013.). Kompetencije školskih pedagoga. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci: Rijeka.

Neuweg, H.G. (2008.). Šutnja znalaca. Zagreb: Educa.

Pećnik, N., Starc, B. (2010.). Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.

Previšić, V. (2007.). Pedagogija: prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja. U: Previšić, V., Šoljan, N. N., Hrvatić, N. (ur.) Pedagogija: prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja. Zagreb: Hrvatsko pedagoško društvo, 15-24.

Reardon, K. K. (1998.). Interpersonalna komunikacija. Zagreb: Alinea.

Rosić, V. (2001.). Domski odgoj. Rijeka: Graftrade.

Rosić, V. (2007.). Domska pedagogija. Zadar: Naklada.

Rosić, V. (1991.). Odgajatelj i odgojni rad. Rijeka: Tisak.

Rubio, M. C. (2009): Effective teachers - Professional and personal skills. ENSAYOS, Revista de la Facultad de Educación de Albacete, (24), 35-46.

Sladović Franz, B., Kregar Orešković, K., Vejmelka, L. (2007.). Iskustvo života u dječjem domu: Kvalitativna analiza izjava mladih. Ljetopis socijalnog rada. 14 (3), 553-578.

Slana, J. (2005.) Savjetodavni rad odgajatelja u učeničkom domu. Život i škola. br.13 (1/2005.)

Slana, J. (2006): Poticanje međusobne komunikacije odgajatelja u učeničkim domovima, Maribor, Slovenija.

Stilin, E. (2005.). Stilovi rada i kompetencije odgajatelja u učeničkim domovima. Rijeka: Adamić.

Šarić, T. (2013.). Đački domovi u Narodnoj Republici Hrvatskoj 1945.-1954.- prosvjetne i odgojne ustanove ili "azili za prehranu i noćenje"? Hrvatsko državni arhiv. (3),441-459.

Vujičić, L. (2007.). Razvoj praktične kompetencije učitelja-put ka istraživanju i unapređivanju vlastite prakse. U: Babić, N. (ur.) Kompetencije i kompetentnost učitelja. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strosmmayera, Učiteljski fakultet  u Osijeku, Hrvatska.

Resource Details
Autor(i) resursa
prof.dr.sc. Mario Vasilj
Vrsta resursa
Otvoreni obrazovni resursi
Država
Login (0)

Want to add a resource ?

Don't hesitate to do so! Click the link below and start posting a new resource!