Skoči na glavni sadržaj
Resource Details
RESURS

INFORMACIJSKA I DIGITALNA PISMENOST U CJELOŽIVOTNOM UČENJU - DOSTUPNOST OSOBAMA STARIJE I ZRELIJE ŽIVOTNE DOBI

Anita Zovko

Filozofski fakultet u Rijeci

Hrvatska

 

Maja Celizić

DV „Izvor“

Bregana

Hrvatska

 

INFORMACIJSKA I DIGITALNA PISMENOST U CJELOŽIVOTNOM UČENJU - DOSTUPNOST OSOBAMA STARIJE I ZRELIJE ŽIVOTNE DOBI

 

                                                                       SAŽETAK

Suvremena tehnologija omogućuje nastanak informacijske pismenosti kao novog oblika komunikacije, a internet postaje masovni medij što ove kompetencije čini ključnima u procesu cjeloživotnog učenja.

O važnosti informacijske pismenosti govore UNESCO-ovi programi koji naglašavaju važnost ravnopravnom pristupu informacijama i znanju na kojem se temelji razvoj društva znanja (Lau,2011). Sredine u kojima se upotrebljava i razvija informacijska i digitalna pismenost razlikuju se po nizu društvenih, ekonomskih i tehnoloških uvjeta. Važna je uloga države u razvoju i korištenju novih tehnologija.

Cilj ovog rada je istaknuti ulogu informacijske i digitalne pismenosti u cjeloživotnom učenju. Pregledom dosadašnjih istraživanja i primjera iz prakse cilj je prikazati kako se osobe starije i zrelije životne dobi prilagođavaju i nose s promjenama suvremenog doba.

 

Ključne riječi: cjeloživotno učenje, digitalna pismenost, informacijska pismenost, tehnologija

 

INFORMATION AND DIGITAL LITERACY IN LIFELONG LEARNING – AVAILABILITY TO THE

                                  PERSONS OF OLDER AND MATURE AGE

 

                                                                   Summary

Contemporary technologies enabled the formation of information literacy as a new form of communication. At the same time, the internet became a mass media, which made the competences in this field crucial in the process of lifelong learning.

The UNESCO Programmes speak about the importance of the information literacy, emphasizing the key role of the equal access to informations and the knowledge that is the foundation for the development of the society of knowledge (Croatian librarian society, 2011.). The environments in which the information and digital literacy is being used and developed differ on account of various sociological, economic and technological conditions. The State holds an important role in the development and usage of the new technologies.

The aim of this paper is to point out the role of the information and digital literacy in the process of lifelong learning. Through an overview of the exsisting reasearch and the examples from every day practise, the aim is to depict how the persons in older and mature age adapt to the changes that the modern times bring.

Key words: Lifelong learning, Digital literacy, Informational literacy, Technology

 

 

UVOD

Danas pojam cjeloživotnog učenja sve češće možemo susretati u društvenim sferama, a također i u različitim literaturama . Nove paradigme učenja u središte stavlja samostalnost pojedinaca u traženju određenih informacija i  sadržaja koje bi ga motiviralo da ostvari svoje ciljeve i postignuća. Naglasak je na usvajanju raznovrsnih kompetencija, znanja i vještina koje će nam olakšavati snalaženje u društvenim i poslovnim izazovima koje nosi današnji urbani svijet.  Ubrzani razvoj tehnologija nameće nam nove oblike pismenosti i komunikacije. Pod pojmom pismenosti podrazumijeva se umijeće čitanja i pisanja. Prema Chambersovom rječniku engleskog jezika „pismena“ osoba je ona koja je „...obrazovana; koja zna čitati i pisati; koja posjeduje određene kompetencije.“ (Lau, 2011, str.20). Pismena je osoba ona koja je svjesna višestrukih informacijskih izvora, prednosti i nedostataka različitih medijskih formi, vrijednosti i kredibiliteta informacija, navodi Heicki (2014), i u tom kontekstu digitalnu pismenost tumači kao sposobnost da se pronađe, evaluira, koristi, dijeli i kreira sadržaj korištenjem informacijskih tehnologija i interneta.  Informacijska i digitalna pismenost jedne su od ključnih kompetencija koje su poželjne u današnjem društvu. Informacijska pismenost širi je pojam od digitalne pismenosti jer ona podrazumijeva cjelokupan svijet informacija, dok digitalna pismenost obuhvaća samo one u elektroničkom obliku.  Pojam informacijske pismenosti „information literacy“ uvodi Paul G. Zurkowski 1974. godine. On definira informacijsku pismenost kao efikasno korištenje informacija da bi se riješili problemi (Badke,2010).

Standardi za informacijsku pismenost uključuju tri temeljna elementa: pristup, vrednovanje i korištenje informacija (Lau,2011).

Današnje obilje informacija zahtjeva od pojedinca aktivno učenje a to znači pristupiti informacijama i koristiti ih za stvaranje novih znanja. Internet je postao neizostavan dio čovjekovih svakodnevnih aktivnosti i komunikacije. Tehnološki napredak omogućava mu razvoj i rast njegovih znanja i kompetencija te njihovu primjenu u svakodnevnom životu. Digitalna pismenost uključuje korištenje informacija putem interneta.  Informacijska i digitalna pismenost temelj su cjeloživotnog  učenja, koje pojedincu omogućava nov način komunikacije sa okolinom. Zrelija i starija populacija pruža veći otpor prema digitalnoj pismenosti u odnosu na mlađu populaciju koja se susreće sa novim oblicima pismenosti za vrijeme svog formalnog školovanja. Nove generacije nazivaju se Generacija x, u koju spadaju ljudi rođeni od 1990. godine. Djeca rođena 2011. godine nazivaju se djeca milenijalca  za koju kaže autorica Henry Rose Lee, da nisu odrasli uz digitalnu tehnologiju ,iako su je nasljedno  preuzeli (P.N.,2019).

Nove generacije u boljem su položaju što se tiče informacijske i digitalne pismenosti ( oni su odrasli uz napredne tehnologije koja im je bila dostupna), ne pokazuju strah od nepoznatog i brže se prilagođavaju promjenama koje donosi  nove tehnologije i ubrzani način života.

 

INFORMACIJSKA PISMENOST

Internet, korištenje društvenih mreža, elektronička pošta, postali su dio našeg svakodnevnog života. Veći dio vremena  provodimo na internetu koji nam u više slučajeva olakšava pristupe u obavljanju naših svakodnevnih rutina. Jedni od takvih rutina su npr. plaćanje  računa Internet bankarstvom, on-line kupovina, naručivanje specijalističkih pregleda u bolnice putem e maila, sklapanje društvenih kontakta razmjena informacija, digitalno čitanje knjiga… Internet ima i loših strana, a jedna od njih je izostanak fizičkog kontakta i otuđenost među ljudima, jer ljudi sve više izgrađuju neke „virtualne“ odnose. Sve više radnih mjesta traži informacijsku i digitalnu pismenost.

Informatička tehnologija omogućila nam je brzu i laku dostupnost informacija u svakom trenutku.  Informacija se na razne načine može definirati. Case (2002.) daje širu definiciju pojma informacije i tumači ju kao:

Sažeto znanje

„zapakirano“ ljudsko iskustvo

Izvor velike količine podataka

Izvor koji poprima različite oblike, pohranjuje se, prenosi i dostavlja uz pomoć različitih medija i metoda

Osobe: prijatelji, nastavnici, kolege

Ustanove: npr. Stručnjaci nacionalne  zdravstvene službe (Lau, 2011, str.19)

Informacije su svuda oko nas. Informaciju možemo definirati kao skup podataka koji ima neko značenje i podiže naše znanje na viši nivo. Ona može predstavljati i komunikacijsku aktivnost u slučaju kada znanje prenosimo drugoj osobi. Tehnološki razvoj i umrežavanje dovele su do dostupnosti informacija koje utječu na donošenje naših odluka a tako i na kvalitetu života Posjedovanje i korištenje informacije ne znači da smo informacijski pismeni. Prema Američkom društvu školskih knjižničara (AASL), informacijska je pismenost sposobnost pronalaženja i korištenje informacija. Informacijska pismenost je kamen temeljac cjeloživotnog učenja. Informacijski pismen je onaj učenik koji informacije učinkovito i uspješno pronalazi, kritički i kompetentno ih vrednuje i na ispravan i kreativan način koristi (Lau, 2011,  str.20).

Prema Mackenzieju, informacijski pismena osoba sposobna je:

Pretraživati:  sposobnost pronalaženja, vrednovanja, organiziranja i odabiranje potrebnih informacija

Interpretirati: sposobnost pretvaranja podataka i informacija u znanje i dublje razumijevanje

Razvijati nove ideje: sposobnost stvaranja novog znanja (Lau, 2011, str.21)

Zato je informacijska pismenost važna jer ona danas predstavljaju izazov za društvo. Ona je usmjerena na traženje informacija koje nam mogu pomoći da promišljenije i kvalitetnije donosimo neke odluke koje nam utječu na život. Također lakom dostupnošću informacija proširujemo i produbljujemo svoja znanja. Treba znati pronaći informaciju, prepoznati informaciju koja može riješiti problem i dalje ju učinkovito rabiti.  Da bi pojedinac što bolje iskoristio i prepoznao kakvoću i valjanost informacija mora postati vješt na tom području a u tome mu uvelike pomaže informacijska pismenost.

Važno je naglasiti da postoji strateška i afirmativna veza između informacijske pismenosti i cjeloživotnog učenja. Kada se oni međusobno nadovezuju, pozitivno utječu na :

osobne, obiteljske i društvene izbore i mogućnosti koje se nude pojedincu

kvalitetu i korisnost obrazovanja i poučavanja u formalnom i neformalnom okruženju

uspješno sudjelovanje pojedinaca u društvenom, kulturnom i političkom životu mjesne i šire zajednice te uspješno prepoznavanje i ostvarivanje stručnih ciljeva i ambicija (Lau, 2011, str.26).

Cjeloživotno učenje pozitivna je navika koja se mora steći, a karakterizira ju želja za       stjecanjem novih vještina i znanja. Informacijsko društvo omogućuje starijim osobama da kao aktivni građani iskorištavanjem informacijsko – komunikacijskih (IKT) usluga i proizvoda u potpunosti razvijaju gospodarstvo i društvo u cjelini. Starije osobe posjeduju bogato znanje na području kulturne baštine i povijesti, koje mogu dijeliti sa mlađom populacijom i tako zajedničkim snagama stvoriti nove resurse bazirane na IKT (Kaltnecker, 2019, str.24).

Informacijska pismenost u starijoj i zreloj dobi bitna je za cjeloživotni razvoj u kojoj pojedinac i dalje radi i djeluje na svom osobnom napretku. Informacijska pismenost održava psihičku i mentalnu vitalnost a time podiže i kvalitetu života starije i zrelije dobi i utječe na razvoj i poboljšanje čitavog društva.

Važnost informacijske pismenosti prepoznala je i knjižnica grada Zagreba. Projektom „65 plus“, provodi programe namijenjene osobama  starije životne dobi. Starije osobe aktivno se uključuju u kulturno - društvena zbivanja. Programi nastoje polaznike potaknuti na aktivno i kreativno provođenje vremena kroz brojne radionice. Neke od navedenih radionica su za informacijsko i informatičko opismenjavanje osoba treće životne dobi („Sat informacijske pismenosti“). Sat informacijske pismenosti provodi se u knjižnicama raspoređenima po kvartovima grada Zagreba pa se može zaključiti da je program dostupan za građane koji pokazuju interes za informacijsku pismenost. Polaznicima radionice informacijske pismenosti nudi se i pristup brošuri koja nudi sažeti uvod u informacijske tehnologije (KGZ, 2019).

 

DIGITALNA PISMENOST

Kako se razvija tehnologija, korištenje interneta, tako je sve veći naglasak na digitalnu pismenost. Živimo u digitalnom dobu koji se jako brzo mijenja. Javljaju se novi mediji koji prenose informacije. Radi takve brzine i promjenjivosti može se pretpostaviti zašto bi osobe starije i zrelije dobi pružale otpor prema digitalnoj tehnologiji. Danas većinom sva radna mjesta iziskuju neke razine digitalne pismenosti. Postoji veliki broj raznovrsnih strukturiranih programa koji nude usvajanje potrebnih znanja i kompetencija u digitalnoj pismenosti. Digitalno pismena osoba posjeduje kompetencije koje joj omogućuju sposobnost pronalaženje i uporabe sadržaja putem korištenje različite tehnologije i interneta. Ciljevi digitalne pismenosti (Beg, Stropnik, Sudarević, 2017, str.11):

primijeniti informacijsku i komunikacijsku tehnologiju (IKT) za obrazovne, radne i privatne svrhe

odgovorno , moralno i sigurno upotrijebiti IKT

učinkovito komunicirati i surađivati u digitalnom okruženju

informirano i kritičku vrednovati, odabrati i služiti se tehnologijom primjerenom željenoj svrsi

upravljati informacijama u digitalnom okružju

stvarati i uređivati nove sadržaje te se kreativno izražavati pomoću digitalnih medija

Uz digitalne kompetencije veže se i pojam inteligencija. World Economic Forum (2014) digitalnom inteligencijom (DQ)  označava skup društvenih, emocionalnih i kognitivnih sposobnosti koje omogućuju pojedincima da se suoče sa izazovima koje donosi digitalno doba. Digitalna inteligencija sastoji se od tri razine:

Digitalno građanstvo koje uključuje korištenje digitalne tehnologije i medija na siguran, odgovoran i učinkovit način

Digitalna kreativnost što znači sposobnost  stvaranja novih sadržaja u digitalnom svijetu i pretvaranje ideja u stvarnost korištenjem digitalnih alata

Digitalna poduzetnost koju možemo imenovati kao sposobnost korištenja digitalnih alata za rješavanje globalnih izazova ili stvaranje novih mogućnosti (Tomić, Juričić,2018).

 

DIGITALNA PISMENOST ODGAJATELJA

Svakodnevne promjene koje dolaze s današnjim suvremenim društvom, pred odgojno -  obrazovnu djelatnost, odnosno odgajatelje stavlja nove zahtjeve. Ti zahtjevi odnose se na razvoj i stjecanje kompetencija, usvajanje novih znanja i vještina te promjena tih znanja i  vještina u svoj rad. Učenje nije samo obveza nego i potreba svakog pojedinca. Uz osobne kompetencije važne su i stručne, koje omogućavaju profesionalni razvoj.

Ubrzani razvoj tehnologija nameće nam nove oblike pismenosti i komunikacije koja direktno utječu na naše živote. Odgoj i obrazovanje također ne mogu biti izostavljeni utjecaju današnje tehnologe i napretka koji ona nosi. Informatička pismenost postaje jedna od osnovnih kompetencija, koje suvremeni odgajatelj mora imati. Ona je važan resurs učenja djeteta, alatka dokumentiranja odgojno – obrazovnih aktivnosti. Digitalna kompetencija pomaže odgajatelju u planiranju, provedbi i evaluaciji rada. (Slunjski, Vujičić, Burić, Jaman-Čuveljak, Pavlic,Franko, Drviš, 2014, str.28).

Nove tehnologije mijenjaju ulogu vrtića kao zajednice u kojoj djeca rane i predškolske dobi stječu znanja i vještine. Nameće se pitanje odgajateljeve uloge, prati li korak s današnjim zahtjevima? Proširuju li svoje kompetencije i na sferu informatičkih kompetencija bez kojih je današnji odgojno – obrazovni rad nezamisliv?

Informatička tehnologija utječe na odgoj i obrazovanje, traži određena znanja i vještine s kojim barataju odgojno – obrazovni djelatnici. Informatička pismenost postaje sastavni dio stručnih kompetencija. Tijekom svog formalnog obrazovanja odgajatelji nisu stjecali te kompetencije, a ni kasnije u obliku nekog neformalnog obrazovanja. Svijest o važnosti informatičke pismenosti još uvijek nije dovoljno razvijena, iako je  je ona jedna od bitnih komponenata za cjeloživotnog učenja. Govori se i o važnosti razvijanja informatičke pismenosti i kod djece rane i predškolske dobi.

S obzirom na gore navedene ciljeve digitalne pismenosti i njene važnosti u cjeloživotnom obrazovanju, u sklopu ovog rada provedeno je i pilot istraživanje gdje se željelo  ispitati koliko se odgajatelji osjećaju digitalno kompetentni i imaju li potrebu i želju za daljnjim obrazovanjem u tom području. Nacionalni kurikulum za rani predškolski odgoj i obrazovanje navodi digitalnu kompetenciju kao jednu od osam najvažnijih kompetencija za cjeloživotno učenje pa je hipoteza istraživanja bila – „Postoji li osviještenost o važnosti učenja i primjene digitalne pismenosti u odgojno obrazovnoj djelatnosti?“ Mlađi kolektiv ima svijest i svakodnevno koristi tehnologiju (privatno i poslovno) dok dio starijeg kolektiva upotrebi digitalnih kompetencija pruža otpor, a dio prihvaća kao svojevrstan izazov. Uzorak ispitanika čini 19 (N=19) odgajatelja DV „Izvor“ iz Bregane u dobi od 20 - 65 godina. Koristeći tehniku intervjua sakupljeni su podaci koji se nalaze u grafičkom prikazu.  

 

Tablica 1

 

Tablica 1. Prikaz rezultata istraživanja digitalnih kompetencija odgajatelja.

Analizom podataka može se utvrditi da se u prosjeku najviše odgajatelja u dobi od 30 do 40 godina osjeća digitalno kompetentnima te ih se najviše želi dalje obrazovati u tom području. Isto tako, očekivano je da je u skupini od 20 do 30 godina i u skupini od 30 do 40 godina svaki ispitanik svakodnevno aktivan u upotrebi tehnologije što se jasno vidi na grafičkom prikazu negativnom vrijednosti. Zanimljiv je podatak da se skupina od 40 do 50 u digitalnoj nepismenosti podudara sa skupinom od 60 do 65 dok se u te dvije skupine velika razlika očituje u potrebi daljnjeg obrazovanja. Najmanji broj odgajatelja koji se osjećaju digitalno pismenima dolaze iz dobne skupine iznad 60 godina.

Podaci pokazuju tendenciju smanjivanja digitalne pismenosti ovisno o dobi odgajatelja.

Potrebu za daljnjim digitalnim obrazovanjem uglavnom imaju svi odgajatelji osim u dobnim skupinama između 40 i 50 godina (1 sudionik) i između 60 i 65 godina (2 sudionika).

Kako podaci ovog pilot istraživanja i pokazuju, može se zaključiti da u današnjem društvu i njegovim potrebama i izazovima koje donosi postoji svijest o važnosti digitalne pismenosti kao kompetenciju u cjeloživotnom učenju.

U istraživanju koje je provedeno u sklopu diplomskog rada „Digitalna kompetencija u dječjem vrtiću“ (Delić, 2018) cilj je bio ispitati digitalnu pismenost, kako odgojitelja, tako i djece rane i predškolske dobi. Tim je istraživanjem obuhvaćeno pedeset sudionika (N=50) te je ispitivano i  privatno i poslovno korištenje tehnologije. Autorica se osvrnula i na važnost korištenja digitalne pismenosti kod djece rane i predškolske dobi. Metodom upitnika ispitana je dobna skupina odgajatelja od 20 do 60 godina. Najviše ispitanika bilo je u dobnoj skupini od 20 do 30 godina sa radnim stažem od jedne od deset godina. U svom zaključku napisala je kako svi odgojitelji nisu upoznati sa značenjem pojma digitalne kompetencije te postoji negativan stav prema njenoj upotrebi (22,45%), ali većina ipak koristi Internet i dostupne tehnologije u svom odgojno obrazovnom radu.

„Dakle, informacijsko komunikacijske tehnologije, složili se ili ne, dio su našeg svakodnevnog života te je naša odgovornost obrazovati se za pravilno korištenje i na taj način razvijati digitalnu kompetenciju jer je ona ključ napretka i uspjeha, odnosno ogledalo bolje budućnosti.“ (Diplomski rad „Digitalna kompetencija u dječjem vrtiću“, Antonia Delić, Osijek, 2018.).

Poveznica obaju istraživanja je vidljiva svijest o važnosti digitalne pismenosti kao sastavnica cjeloživotnog učenja.

 

DIGITALNA PISMENOST U ŠKOLI

 

Prema DESI analizi (The Digital Economy and Society Indeks), u Hrvatskoj svaka druga osoba ne posjeduje odgovarajuća digitalna znanja i vještine kojima stvara kompetitivnu  vrijednost na tržištu rada (DESI,2018).

Država i Ministarstvo obrazovanja prepoznala je važnost računalnih vještina te uvela učenje tih vještina u školske kurikulume.

Hrvatske škole su se uključile u europski projekt za razvoj digitalnih kompetencija učenika. U sklopu europskog programa za istraživanje i inovacije OBZOR 2020, pokrenut je projekt „CRISS“ koji za svrhu ima testirati platformu koja će omogućiti stjecanje i vrednovanje digitalnih kompetencija učenika u osnovnim i srednjim školama diljem Europe (SPI,2019).

Međunarodno istraživanje računalne i informacijske pismenosti (ICILS) pokazalo je da se Hrvatska nalazi na 14. mjestu po digitalnoj pismenosti (ICILS,2013).

Uvođenjem digitalne pismenosti u škole, mijenja učiteljsku ulogu u odgojno-obrazovnom procesu. Nekad su učitelji bili glavni izvor informacija a danas se ta uloga promijenila. Učenje možemo definirati kao istraživački proces usmjeren na učenika a učitelj treba osposobljavati i osnaživati učenika za aktivno upravljanje tog procesa. Kompetencije i vještine trebaju biti usmjerene prema suradničkom učenju i upravljanju vlastitim učenjem.

U Hrvatskim školama javlja se pilot program e-Škole, financiran iz EU fondova. Njegov cilj je jačanje kapaciteta osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovnog sustava s ciljem osposobljavanja učenika za tržište rada i cjeloživotno učenje. Svrha e-Škola je korištenje najmodernije tehnologije u učenju. Učenicima su ponuđeni brojni digitalni obrazovni sadržaji s kojima se oni služe u odgojno – obrazovnom procesu. Cilj je povećanje digitalne zrelosti svih sudionika. U e-Škole uključene su i brojne edukacije za razvoj digitalnih kompetencija školskih djelatnika. Za e-Škole možemo reći da je to cjelovita informatizacija odgojno – obrazovnog  procesa u svrhu stvaranja digitalno zrelih škola za 21. stoljeće.

Nove tehnologije koje koriste učitelji/profesori unapređuju nastavu, razvijaju digitalne sadržaje te upućuju učenike u samostalno učenje, razvijanje kritičkog mišljenje i drugih kompetencija i vještina današnjeg doba.

Mlađa populacija u prednosti je nego starija i zrela populacija u razvijanju digitalne pismenosti. Djeca se u ranom obrazovanju susreću sa radom i upotrebom digitalnih alata. Današnjoj djeci razvijeno tehnološko okruženje je prirodno i poznato. 

U istraživanju provedenom u sklopu projekta ‘Kompetencijska mreža zasnovana na informacijsko ­ komunikacijskim tehnologijama za inovativne usluge namijenjene osobama sa složenim komunikacijskim potrebama -ICTAAC (Ivšac Pavliša, Peretić, Bohaček i Talian, 2016) usmjereno na zastupljenost uporabe različitih sredstava komunikacije kod stručnjaka  različitih profila (Horvat, 2014.), podaci su pokazali da je 2013. godine relativno mali broj stručnjaka koristio tablete 2,2% (n=16) i pametne telefone 2,6% (n=19) te 1,4% komunikatore (n=10). Istraživanjem je bilo obuhvaćeno  736 stručnjaka diljem Hrvatske (edukacijski rehabilitatori, logopedi, psiholozi, pedagozi, odgajatelji i nastavnici). Tijekom provedbe projekta kontinuirano se radilo na informiranju javnosti o projektnim aktivnostima.

Iz navedenog, može se zaključiti da sudionici različitih profesija, u malom postotku koriste suvremenu tehnologiju u svom radu. Razlozi nisu navedeni. Možemo samo pretpostaviti da sudionici ne posjeduju dovoljno razvijene kompetencije digitalne pismenosti.

 

CJELOŽIVOTNO UČENJE I OBRAZOVANJE

 

Pravo na učenje, prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, jedno je od temeljnih ljudskih prava:

Članak 26.

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na početnim i općim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno… (Opća deklaracija o ljudskim pravima OUN, 1948).

Čovjekov život podijeljen je na tri karakteristična razdoblja: djetinjstvo i mladost, zrelost i starost. U svakom od tih razdoblja čovjek se razvija kroz interakciju sa svojom okolinom i prolazi kroz raznovrsne oblike obrazovanja koje imaju svoje posebnosti. U razdoblju djetinjstva dijete uči putem igre i iskustava koje stječe istraživanjem svoje okoline. Za vrijeme mladosti čovjek stječe znanje putem formalnog obrazovanja, odabire određenu profesiju i osposobljava se za samostalni život i rad. Zreli ljudi imaju niz potreba i mogućnosti za daljnje obrazovanje, ali nažalost radi obveza (kako poslovnih tako i privatnih) ne odlučuju se na taj korak. Daljnje obrazovanje ovisi o motivaciji ( osobno zadovoljstvo, bolji položaj u karijeri, veća plaća…). U starosti (treća životna dob), možemo reći da je to vrijeme ostvarivanja nekih interesa i želja, koji se za vrijeme radnog vijeka nisu mogli ostvariti. Uz sva ta razdoblja čovjekova života veže se pojam cjeloživotnog učenja.

Cjeloživotno učenje obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim oblicima u kojima se ostvaruje, pri čemu se učenje shvaća kao kontinuirani proces u kojem su rezultati i motiviranost pojedinaca u određenom životnom razdoblju uvjetovani znanjem, navikama i iskustvima učenje stečenima u mlađoj životnoj dobi. Četiri su osnovna, međusobno povezana cilja koja se vezuju uz cjeloživotno učenje: osobno zadovoljstvo, razvoj pojedinaca, aktivno građanstvo i društvena uključenost. Pojam Cjeloživotno učenje uključuje i spontano, neorganizirano  stjecanje nekog znanja ili vještina koje možemo koristiti u životnim situacijama. Uz pojam cjeloživotnog učenja vezuje se i pojam cjeloživotno obrazovanje. Obrazovanje odraslih važna je komponenta cjeloživotnog učenja. Na konferenciji UNESCO-a 1976. godine koncept obrazovanja odraslih definiran je na način da uključuje skup svih organiziranih obrazovnih procesa, sadržaja, razina i metoda, bez obzira nastavlja li osoba školovanje, razvija svoje sposobnosti i proširuje znanja ili poboljšava svoje tehničke ili stručne kvalifikacije. Prema Zakonu o obrazovanju odraslih, u Hrvatskoj je obrazovanje odraslih definirano kao cjelina procesa učenja odraslih namijenjenih ostvarivanju prava na slobodan razvoj osobnosti i osposobljavanja za zaposlenje i osposobljavanje za aktivno građanstvo.

 Vlada Republike Hrvatske osnovala je u svibnju 2006. godine Agenciju za obrazovanje odraslih (A00), središnju nacionalnu instituciju za praćenje, razvoj i unapređenje sustava obrazovanja odraslih. Hrvatski sabor, u veljači 2007. godine donio je Zakon o obrazovanju odraslih (Narodne novine, 17/07). Ovim Zakonom država ističe važnost ulaganja u znanje svih građana, koji će biti vidljiv u razvoju konkretnoga gospodarstva, smanjenju nezaposlenosti, smanjenju socijalne isključenosti te ostvarenju uvjeta za mobilnost u okviru europskih i svjetskih integracija (Strategija obrazovanja odraslih, 2007.).

 

Suvremena strategija obrazovanja temelji se na načelu cjeloživotnog učenja, potaknutog činjenicom da se količina novog znanja povećava velikom brzinom. Ovim zakonom uređen je okvir obrazovanja odraslih kao jako važnog dijela cjelovitog obrazovnog sustava. Naglašena je i važnost neformalnog oblika obrazovanja u kojemu ljudi također stječu sva potrebna znanja i vještine.

Sveučilišta za treću životnu dob već dvadeset okuplja osobe u mirovini koje pokazuju motivaciju i želju  za cjeloživotno učenje. Polaznici imaju zbor ansambl, Časopis Treća mladost, organiziraju tribine Sova, koncerte, humanitarne akcije… (Čurin,2012,str.143).

Ovim načinom angažmana stariji ljudi stvaraju osjećaj važnosti i korisnosti za svoje društvo u kojemu žive.

 

OBRAZOVANJE STARIJIH LJUDI

 

Postoji niz definicija pojma starenja pojedinca. Riječ je o degenerativnim procesima koji potpuno zahvate organizam čovjeka, mijenjaju ga i dovode u stanje , ili fazu ljudskog života što nazivamo starost. U starosti čovjek neke sposobnosti gubi a neke nove razvija kao npr. sposobnost zrelijeg suočavanja sa nekim životnim situacijama.

Gerontolozi upućuju na tri tipa funkcionalnog starenja: biološko, psihičko i društveno. R. Kastenbaum navodi da pojedinac opravdano tvrdi da je toliko star kakvim se osjeća i toliko star prema onom što može raditi (Špan, 2000).

Stariji ljudi postaju sve brojnija populacija. Europa postaje „najstariji kontinent“ . Sve češće se javlja pojam demografsko starenje a ono je nastalo padom nataliteta i mortaliteta, razvojem medicine, tehnologije i podizanjem kvalitete života. Pojam starosti mnogi ljudi povezuju sa odlaskom u mirovinu. U tom dijelu života većina ljudi počinju se osjećati nepotrebnim, gube svoju društvenu ulogu i identitet. Čovjek se susreće sa novim izazovima  npr. povećanje slobodnog vremena, odlazak djece iz obitelji, napuštanje obveza vezanih za posao….

Produljivanjem životnog vijeka obrazovanje starijih ljudi dobiva na važnosti. Obrazovanje u starijoj dobi zadovoljava potrebe ljudi u svakodnevnom životu, u komunikaciji sa svijetom, društvom, užom zajednicom i samim sobom, kao i unapređivanju kvalitete života (Špan, 2000).  Europa u proteklih trideset godina, razvila je niz različitih mogućnosti za obrazovanje starijih ljudi. Tu se ističu specijalizirane obrazovne institucije kao što su npr. sveučilišta za treću životnu dob. Važno je da država ima volje i sluha za razvijanje takvih vrijednosti gdje se cijeni znanje i gdje se potiče cjeloživotno obrazovanje.

Hrvatska prema klasifikaciji Ujedinjenih naroda, spada u vrlo staro stanovništvo s udjelom od 11.62% stanovnika starijih od 65 godina života u ukupnoj populaciji (Špan, 2000).

 

U 2017. godini nastavlja se kontinuirano starenje stanovništva. Prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske iznosila je 43.1 godinu, što ga svrstava među najstarije nacije Europe (Državni zavod za statistiku,2018).

Danas su u Hrvatskoj obrazovanjem odraslih bave niz institucija kao što su npr. Pučka otvorena učilišta, osnovne i srednje škole koje realiziraju programe obrazovanja odraslih, različite privatne škole (Škole stranih jezika), Učilišta za treću životnu dob, različite udruge…

Više od sto godina, u Zagrebu djeluje Pučko otvoreno učilište. U suradnji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu počinje razvijati niz strukturiranih obrazovnih programa koji se baziraju na specifičnostima starijih osoba. Neki od ponuđenih programa za stariju životnu dob su Strani jezici, Informatička radionica, Opća kultura….Tu bi ponovo istaknula  Knjižnicu grada Zagreba u sklopu projekta „65 plus“, besplatne radionice za starije koji nisu samo polaznici programa, nego i njegovi stvaratelji (Bunić,2010). Oni su učenici koji usvajaju nova znanja ali i dijele svoje znanje i iskustvo.

Raznolikost ovakvih programa omogućuju osobama starijih ljudi usvajanje novih vještina s kojima će se osjećati kao koristan i aktivan dio društva. Programi smanjuju osjećaj socijalne isključivosti . Ovi programi pomažu i osobama koji su još uvijek u aktivnom radnom odnosu prekvalifikaciju zanimanja i traženje novog posla.

 

OTPORNOST PREMA DIGITALNOJ PISMENOSTI

Starija i zrelija populacija u kasnijoj dobi  susreću se s digitalnom pismenošću, koja potiče kod njih izražen strah od brzine promjena. Prisutan je otpor prema novim tehnologijama. Štoviše, taj otpor raste s dobi – što je starija osoba to je otpor u pravilu veći (Wagner,Hassanein i Head,2010). Otpornost nije karakterna ličnost. Otpornost se razvija tijekom života. Pojedinac  mora prihvatiti da su bilo kakve promjene, uključujući i stresne situacije dio života. Postoje situacije koje se ne mogu kontrolirati, ali svatko može odlučiti kako će ih prihvatiti i nositi se s njima. Suvremena društva se mijenjaju, mijenjaju se njihove potrebe, a posljedica toga su promjene koje nitko ne može zaobići.

Otpornost kod starije i zrelije populacije prema novim tehnologijama mogu biti potaknute fizičkim, socijalnim i  kognitivnim ograničenjima, koja se mogu javiti u toj dobi.

Prof. dr. Maja Zupančić sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani bavi se temom stereotipa starijih osoba. Ona u svom radu navodi nekoliko pogrešnih stereotipa o starijim osobama. Jedan od učestalih stereotipa je intelektualni deficit (gubitak pamćenja, dezorijentiranost…) koji se javlja tijekom starenja. Činjenice su da 2/3 ljudi između 74. i 81. godine ima održane intelektualne sposobnosti. Također jedan od pogrešnih stereotipa je da većina starijih osoba nije sposobna prilagoditi se promjenama. Činjenice koje su dobivene studijem u SAD – u  pokazuju da se starije osobe prilagođavaju na mnoge sa starošću povezane promjene:  umirovljenje, nove društvene uloge, suvremene tehnologije…(Zupančić,2016).

Na temelju ovih podataka zanimalo me kako starije osobe u mojoj okolini (Grad Samobor) prihvaćaju i prilagođavaju se promjenama.

U razgovoru sa osobnim bankarom Zagrebačke banke došla sam do informacija da prosječno 30% starije populacije koristi E- Zabu ili Internet bankarstvo.  Razlog tome su odgovori tipa: nepovjerenje prema takvom načinu bankarstva, nesigurnost korištenja tehnologija, digitalna nepismenost, neposjedovanje pametnih telefona, računala i sl.

Mlađa populacija koristi Internet bankarstvo ( korištenje pametnih telefona), dok osobe starije dobi više preferiraju E- Zabu koju koriste putem računala.

Na temelju podataka koje sam dobila u razgovoru sa osobnim bankarom mogu zaključiti da mali postotak starije populacije (30%) spreman je upustiti se u nove promjene bez obzira što ih djelatnici banaka konstantno ohrabruju i nude im pomoć u svladavanju prepreka korištenja tehnologija. Međutim, moramo uzeti u obzir i podatak koji uveliko može utjecati na takav rezultat, a to je neposjedovanje suvremene tehnologije.

Knjižnice mogu imati veliku ulogu u digitalnoj pismenosti osoba starije životne dobi. One su mjesto gdje starije osobe vole dolaziti i provoditi svoje vrijeme. Narodne knjižnice predstavljaju kulturna i informacijska središta za stanovnike područja na kojem djeluju.

S obzirom na brzi razvoj tehnologije, važno je da narodna knjižnica osigura pristup tim tehnologijama te razvija programe za podučavanje korisnika kako bi se njima mogli koristiti (Pavić,2016). Takvim smjernicama ona može djelovati na digitalnu pismenost starijih osoba..

Pučka otvorena učilišta nude različite radionice kao npr. u Samoboru se prije par godina organizirala radionica za građane starije životne dobi – „Koristimo Internet“.

Radionica je imala za cilj naučiti čitati novine na internetu, korištenje e- maila….

Sudionici su bili zadovoljni naučenim, a posebno ih je veselilo što je radionica bila besplatna  s obzorom što imaju male mirovine i ne mogu si priuštiti informatičke tečajeve (radiosamobor.hr).

Iz ovog primjera možemo vidjeti da se u današnje vrijeme, osobama starije i zrele dobi nudi  mnoštvo ponuda za usvajanje digitalne pismenosti. Ali isto tako postoji puno otežavajućih okolnosti za to ostvarivanje.

 

 

ZAKLJUČAK

 

Pismenost 21. stoljeća je preduvjet razvoju ne samo pojedinca nego i opće društvenoj dobrobiti (Sanader, 2004.).

Hrvatska i mnoge druge zemlje teži izgradnji informacijskog društva koji će svojim znanjem pridonositi razvoju društva. Razvojem i dostupnošću tehnologije, pojedincu se omogućuje rad na razvijanju informacijske i digitalne pismenosti koja je u današnje vrijeme izuzetno važna za  osobni razvoj i cjeloživotno učenje. Zato je naglasak  i na osobe starije i zrelije dobi da im se osigura potrebna edukacija za svladavanje tih vještina. Upoznavanje upotrebe novih tehnologija osobe starije i zrele životne dobi dovodi do osjećaja korisnosti i zadovoljstva, a smanjuju osjećaj isključivosti i izoliranosti prema društvu.

Iako su se tek u kasnijoj ili zreloj dobi susreli sa digitalnom tehnologijom, mnogi građani starije i zrele životne dobi, danas ne bi mogli zamisliti život bez nje. Internet je idealan kao medij za starije osobe koje imaju problema sa mobilnošću, jer im olakšava komunikaciju sa okolinom. Također raznovrsnim internetskim uslugama kao npr. Internet bankarstvo olakšava rješavanje financijskih zadaća. Internet nudi i on line kupovinu što može biti osobama starije dobi velika pomoć. Pametni telefon također je dobar digitalni medij koji može poslužiti u razvoju informacijske i digitalne pismenosti. Dostupan je svima a njegove funkcije su jednostavne i lako se svladavaju. U ovih nekoliko primjera može se istaknuti važnost informacijske i digitalne pismenosti koje se nadovezuju na cjeloživotno učenje. Demokratsko društvo naglasak stavlja na poštivanje osnovnih ljudskih prava a jedno od važnih prava je pravo na obrazovanje. Osobe starije životne dobi imaju ravnopravno ostvarivanje tog prava kao i mlađa populacija. UNESCO ističe pravo na obrazovanje u svim životnim razdobljima. „Ključ za 21. stoljeće , doživotno učenje, bit će prijeko potreban za prilagodbu promjena u potražnji za određenim zanimanjima za bolje svladavanje promijenjenih vremenskih okvira i ritmova ljudske egzistencije.“ (Delors, 1998.; Špan, 2000).

 

 

POPIS LITERATURE:

 

  1. Lau, J. (2011). Smjernice za informacijsku pismenost u cjeloživotnom učenju. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo.
  2. Badke, W. (2010). Foundations of information literacy: Learning from Paul Zurkowski. Online, 34(1), 48-50.

https://www.researchgate.net/profile/William_Badke/publication/293703989_Foundations_of_information_literacy_Learning_from_paul_zurkowski/links/591f3d78a6fdcc4443ee16ed/Foundations-of-information-literacy-Learning-from-paul-zurkowski. Pristupljeno 15.siječnja 2020.

  1. P.,N.(2019). Prolazi vrijeme milenijalaca stižu nam njihova djeca. Hoće li njima biti još gore. http://www.novilist.hr/Zivot-i-stil/Zanimljivosti/Prolazi-vrijeme-milenijalaca-stizu-nam-njihova-djeca.-Hoce-li-njima-biti-jos-gore. Pristupljeno 15.siječnja 2020.
  2. Kaltnecker, A. (2019). Informatička, informacijska i medijska pismenost korisnika Gradske knjižnice Velika Gorica (Doctoral dissertation, University of Zagreb. University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences. Department of information and Communication sciences.). https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffzg%3A602/datastream/PDF/view. Pristupljeno 15.siječnja 2020.  
  3. KGZ (2019). Projekt 65+.

http://www.cjelozivotno-ucenje.hr/radionice-informacijske-pismenosti-u-….Pristupljeno 15.siječnja 2020.

  1. Beg, I., Stropnik A., Sudarević A.(2017): „Školske knjižnice u promicanju digitalne pismenosti: mogućnosti i potrebe“. https:issuu.com/hrcak hcd/docs/kralj. Pristupljeno 15.siječnja 2020.
  2. Wagner, N., Hassanein, K., & Head, M. (2010). Computer use by older adults: A multi-disciplinary review. Computers in human behavior26(5), 870-882.
  3. Tomić, V., & Juričić, D. (2018). Obrazovni trendovi uz potporu digitalnih tehnologija.

https://pilot.e-skole.hr/wp-content/uploads/2018/05/Prirucnik_Obrazovni…. Pristupljeno:15.siječnja 2020.

  1. Hrvatske, V. R. Opća deklaracija o ljudskim pravima. Online).

http://narodne-novine. nn. hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143. html (31.8. 2017.). Pristupljeno:15.siječnja 2020.

  1. SPI (2019). Evolucija digitalne kompetitivnosti:digitalna pismenost u EU. Dostupno na: http://spi.efst.hr/evolucija-digitalne-kompetitivnosti-digitalna-pismenost-u-eu/ Pristupljeno: 15.siječnja 2020.
  2. DESI (2018). Indeks digitalnoga gospodarstva i društva za 2018., Izvješće za Hrvatsku. https://ec.europa.eu/information_society/newsroom/image/document/2018-20/hr-desi_2018-country-profile-lang_4AA68303-07F6-BC37-A21420BFD9CDDBA2_52346.pdf. Pristupljeno:15.siječnja 2020.
  3. ICILS (2013).

https://mk0ncvvot6usx5xu4d.kinstacdn.com/wp-content/uploads/2016/01/Priop%C4%87enje-za-medije-sa-sa%C5%BEetim-prikazom-rezultata.pdf. Pristupljeno 15.siječnja  2020.

  1. Ivšac Pavliša, J., Peretić, M., Bohaček, A. M., & Talian, K. (2016). IKT u vrtiću–od istraživanja do primjene. Dijete, vrtić, obitelj: Časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima21(80/81), 16-20.
  2. Horvat, L. (2014.): Uporaba potpomognute komunikacije kod različitih profila stručnjaka u Republici Hrvatskoj. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko ­rehabilitacijski fakultet.
  3. Hrvatske, V. R. (2004). Strategija obrazovanja odraslih. Dostupno na: http://public. mzos. hr/Default. aspx.
  4. Čurin, J. (2012). U zemlji znanja seniori doista žele učiti. Andragoški glasnik: Glasilo Hrvatskog andragoškog društva16(2.(29)), 143-153.
  5. Slunjski, E., Vujičić, L., Burić, H., Jaman-Čuveljak, K., Pavlic, K., Franko, A., ... & Drviš, D. (2014). Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
  6. Delić,A. (2018). „Digitalna kompetencija u dječjem vrtiću“. Diplomski rad.Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti. https://repozitorij.foozos.hr/islandora/object/foozos%3A757/datastream/PDF/view. Pristupljeno:15.siječnja 2020.
  7. Špan, M. (2000). Obrazovanje starijih ljudi-tajna dugovječnosti. Zagreb: Pučko otvoreno učilište.
  8. DZS (2018). Procjena stanovništva RH u 2017.

https://www.dzs.hr. Pristupljeno 15.siječnja 2020.

  1. Bunić, S. (2010). Projekt 65 plus Knjižnica grada Zagreba: aktivno uključivanje osoba treće životne dobi u kulturna i društvena zbivanja. Vjesnik bibliotekara Hrvatske53(2).
  2. Sanader, I.: Govor pokrovitelja na Međunarodnoj konferenciji «Obrazovanje odraslih – na putu prema EU», Zagreb, 20. – 21. svibnja 2004.
  3. www.Kgz.hr, 65 plus, 2019.
  4. Pavić, L. (2016). Promidžba narodnih knjižnica Primorsko-goranske županije. http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/8614/1/diplomski%20promidzba.pdf. Pristupljeno 15.siječnja 2020.
  5. Franić-Modrić, A. (2016). Održana besplatna radionica “Koristimo internet”. http://www.radiosamobor.hr/2016/09/27/odrzana-besplatna-radionica-koris….Pristupljeno 15.siječnja 2020.
  6. Zupančić,M.(2016). Stereotipi o starijim osobama.

www.rijeka,hr. https://www.rijeka.hr/wp-content/uploads/2016/11/Prof.-Zupancic-Stereotipi-o-starijim-osobama.pdf. Pristupljeno 15.siječnja 2020.

 

 

Resource Details
Autor(i) resursa
Anita Zovko, Filozofski fakultet u Rijeci Hrvatska i Maja Celizić, DV „Izvor“ Bregana Hrvatska
Vrsta resursa
Otvoreni obrazovni resursi
Država
Jezik dokumenta
Login (0)

Want to add a resource ?

Don't hesitate to do so! Click the link below and start posting a new resource!