Cjeloživotno obrazovanje nastavnika: u rascjepu između stvarnosti i svijesti o važnosti
Obrazovanje, osiguravajući stjecanje znanja i vještina adekvatnih zahtjevima suvremenog doba, ima ključni značaj za razvoj gospodarstva i cjelokupnog društva. Međutim, da bi ono imalo takav značaj, mora i samo kontinuirano i konzistentno poboljšavati svoju kvalitetu. Nastavnici u tom procesu imaju ključnu ulogu i sukladno njoj moraju i sami voditi računa o svome profesionalnom razvoju. Temeljni je cilj ovog rada bio istražiti stavove nastavnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o cjeloživotnom obrazovanju, njihovoj spremnosti i uključenosti u različite oblike cjeloživotnog obrazovanja te zadovoljstvu pozivom. Terensko je istraživanje provedeno anketiranjem 101 osnovnoškolskog nastavnika Brčko distrikta 2009. godine. Rezultati istraživanja s jedne su strane konzistentni rezultatima istraživanja u razvijenim zemljama, a s druge strane nisu. Konzistentni su kada dolazi u pitanje zadovoljstvo rada u željenoj struci. Međutim, kada je riječ o vrednovanju vlastite razine znanja i nastavničkih vještina te znanja i vještina kod ostalih nastavnika u kolektivu, te kada je riječ o participaciji u različitim oblicima profesionalnog razvoja, razlike postoje. Za razliku od većine anketiranih nastavnika u razvijenim zemljama, u Brčko distriktu je većina nastavnika vrlo zadovoljna svojim znanjima i vještinama, vlastitom opremljenošću literaturom za osobni i profesionalni razvoj, te ne ističe opremljenost škola kao problem. Iako je većina svjesna važnosti cjeloživotnog obrazovanja za svoj osobni profesionalni razvoj i razvoj društva općenito, nastavnici se prerijetko uključuju u različite oblike organiziranoga stručnog usavršavanja, a mnogi ne vide niti potrebu za njim. Ta situacija generira niz implikacija i sugestija o kojima je raspravljano u radu, a koje su usmjerene samim nastavnicima, ravnateljima škola te općenito kreatorima obrazovne politike.