chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Željka Ciler - Važnost cjeloživotnog učenja u razvijanju kvalitetne podrške osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama u zajednici

04/12/2017
po Ognjen Piljek Žiljak
Jezik: HR

Autor: Željka Ciler, prof.

Centar za obrazovanje odraslih Validus

U današnjem visoko razvijenom društvu u kojem obrazovanje, osposobljavanje i učenje igra ključnu ulogu u prilagođavanju stalnim promjenama i potrebama tržišta rada te održavanju i poboljšavanju gospodarske konkurentnosti i rasta, postavljaju se zahtjevi za novim i drugačijim pristupom učenju, načinu rada i postizanju uspjeha. Danas se očekuje od pojedinca aktivan doprinos društvu, pozitivno odnošenje prema kulturnoj, etničkoj i jezičnoj raznolikosti, pruža mu veće prilike i mogućnosti izbora, ali isto tako i veći rizik i nesigurnost. Današnje društvo teži održivoj ekonomiji utemeljenoj na znanju i inovacijama te visokoj stopi zaposlenosti i produktivnosti, korištenju obnovljivih izvora energije, socijalnoj koheziji te generalno boljoj kvaliteti života svim ljudi. Ove nove i zahtjevnije društvene promjene, izazovi i mogućnosti uvjetuju sve prisutnije i intenzivnije obrazovanje ljudi.

Ako želimo biti aktivni dio takvog društva moramo prihvatiti promjene, brzo se prilagoditi i promijeniti dosadašnje načine učenja i rada. Kako bi odgovorili na potrebe modernog društva moramo stvarati ljudski kapital koji omogućuje razvoj vlastite, ali i društvene i gospodarske dobrobiti. Obrazovanje je važan čimbenik osobnog i demokratskog razvoja. Ono je temeljni kapital suvremenog društva i ključni faktor ekonomskog razvoja. Zahtjeva prisutnost u cijelom životnom vijeku i zato ga nazivamo “cjeloživotnim učenjem”. Cjeloživotno učenje, koje podrazumijeva učenje u svim životnim razdobljima (od rane mladosti do starosti) i u svim oblicima u kojima se ostvaruje (formalno, neformalno i informalno) danas predstavlja ključ uspjeha kako u životu pojedinca tako i u društvu u cjelini. Ono promovira društvo znanja utemeljeno na neprestanom stvaranju, obnavljanju i primjeni novih znanja, vještina i stavova (vrednota). Sa sociološkog i kulturološkog aspekta cjeloživotno učenje pridonosi aktivnijoj ulozi pojedinca u društvu i pruža osjećaj sudjelovanja u društvu. Ono je potrebno svim naraštajima zbog osiguranja jednakih prava na kvalitetan i aktivan život. 

U tom kontekstu, u RH trenutno je evidentirano preko 500 različitih ustanova koje provode programe obrazovanja odraslih unutar 13 profila sektora. Većina ustanova provodi programe obrazovanja odraslih koji odgovaraju potrebama deficitarnih zanimanja odnosno one koji odgovaraju potrebama najtraženijih zanimanja na tržištu rada. Mali broj njih provodi programe kojim se stječu znanja i vještine u vrlo uskom i specifičnom području rada. S obzirom na to da se u posljednjih 20 godina, a posebno u zadnjih 10 godina intenzivnije govori o pravima na život u zajednici i smanjenju socijalne isključenosti osoba s invaliditetom te promicanju socijalnih inovacija i njihove uključenosti u društvo, kako je i navedeno u strategiji Europa 2020, Ustavu RH, Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom te brojnim drugim pravnim dokumentima, pojavila se potreba za razvojem programa obrazovanja odraslih u području pružanja socijalnih usluga u zajednici za osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama. 

Pravo na život u zajednici jedno je od temeljnih ljudskih prava koje se odnosi na sve ljude bez obzira na razinu podrške te je jasno definirana i zajamčena svim ljudima pa tako i osobama s invaliditetom kroz međunarodne (UN, EU) i nacionalne pravne dokumente (Ustav, strategije i zakoni RH). Donošenjem Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom 2006. godine naglašava se pravo svih osoba s invaliditetom na život u zajednici, jednaka prava svim građanima, mogućnost izbora i donošenja odluka, dostupnost svih vidova i usluga podrške u zajednici, zaštite od svih oblika diskriminacije te mogućnost punog i učinkovitijeg sudjelovanja i uključivanja u društvo te vrijednog doprinosa društvu (UN, 2006.). Republika Hrvatska bila je među prvim zemljama koje su ratificirale Konvenciju (2007. godine) i tako preuzela obvezu zaštite i promicanja ljudskih prava osoba s invaliditetom, posebice u području izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom kako bi mogle ravnopravno sudjelovati u svim područjima života. „Posebnu važnost u kontekstu socijalne uključenosti ima članak 19. Konvencije: Neovisno življenje i uključenost u zajednicu“ (Bratković, 2012.). Ovim člankom države potpisnice „priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg: mogućnosti da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim nametnutim načinom života; pristupa širokom   rasponu usluga koje različite službe potpore pružaju osobama s invaliditetom u njihovom domu ili ustanovama za smještaj, uključujući osobnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje izolacije ili segregacije iz zajednice; ravnopravnog pristupa  osoba s invaliditetom uslugama, objektima i prostorima namijenjenima općoj populaciji, te njihove primjerenosti potrebama osoba s invaliditetom“ (UN, 2006.).

Osobe s intelektualnim teškoćama kroz povijest su uglavnom bile etiketirane, stigmatizirane, segregirane i isključene iz društva živeći uglavnom u izoliranom medicinskom modelu rehabilitacije sve do sredine dvadesetoga stoljeća. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do značajne promjene u pristupu invaliditetu i njegovom tumačenju. Medicinski model u rehabilitaciji postupno se mijenja u socijalni model uz koji se razvija i model ljudskih prava s ciljem izjednačavanja prava osoba s invaliditetom sa svim ljudima i njihovog potpunog uključivanja u društvo. Ove promjene dovele su do mijenjana ciljeva politike prema osobama s intelektualnim teškoćama, što je značilo da liječenje i zaštita više nisu cilj već potpuno uključivanje osoba s intelektualnim teškoćama u društvo uz ostvarivanje svih njihovih prava. Pod utjecajem navedenih zbivanja pojavljuje se filozofija inkluzije čiji je cilj potpuno uključivanje osoba s invaliditetom u širu socijalnu sredinu te izjednačavanje njihovih prava s pravima svih ljudi. Na ovoj filozofiji utemeljen je proces deinstitucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama u kontekstu ostvarivanja prava na život u zajednici i razvoj usluga u zajednici.

U RH proces deinstitucionalizacije i razvoja stanovanja u zajednici uz podršku za osobe s intelektualnim teškoćama započet je još 1997. godine u manjem obujmu. U to vrijeme osniva se i Udruga za promicanje inkluzije (UPI) koja je tada bila usmjerena na iseljenje osoba s intelektualnim teškoćama iz institucija, stvarajući socijalni model stanovanja u zajednici uz podršku koji bi se mogao preslikati u Hrvatskoj i šire. Danas je najveći pružatelj usluga u zajednici za osobe s intelektualnim teškoćama u RH te svojim iskustvom aktivno pomaže u razvijanju usluga u zajednici u RH i zemljama šire regije. Iskustva Udruge u pružanju podrške u zajednici pridonijela su i razvoju nekih novih socijalnih usluga, kao što je primjerice stanovanje uz podršku u zajednici, koje je danas u Zakonu o socijalnoj skrbi prepoznato kao socijalna usluga organizirano stanovanje. Budući da se iskustva stječu jedino neposrednim radom s osobama, Udruga je tijekom navedenih godina postala i najveći ugovorni pružatelj socijalnih usluga u zajednici te partner nadležnom ministarstvu u provedbi deinstitucionalizacije i transformacije sustava socijalne skrbi.

Nove promjene koje se odnose na prijelaz medicinskog modela u rehabilitaciji u socijalni model, odnosno model ljudskih prava te deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim teškoćama postaje jednim od ciljeva EU i brojnih međunarodnih konvencija koje je potpisala i ratificirala Vlada RH. Od 1997. godine nisu postojali odgovarajući programi obrazovanja odraslih koji bi ciljano bili usmjereni na jačanje kapaciteta osoblja u neposrednoj podršci. Ujedno tada nije postojala ni ustanova za obrazovanje odraslih koja bi bila usmjerena na razvijanje ovakvih programa. UPI je iz potrebe za provedbom kvalitetnih formalnih i neformalnih programa obrazovanja za jačanje kapaciteta osoblja u neposrednoj podršci osobama s invaliditetom za pružanje usluga u zajednici osnovala 2010. godine ustanovu pod nazivom Centar za obrazovanje odraslih Validus (COO Validus). COO Validus je, danas još uvijek, jedina ustanova koja provodi jedinstvene programe obrazovanja za jačanje profesionalnih kompetencija stručnjaka i organizacija u pružanju i razvijanju usluga u zajednici za osobe s invaliditetom u RH i regiji. Već i prije osnutka ustanove, UPI je dugi niz godina razvijao različite neformalne edukacije za svoje osoblje u podršci. Zahvaljujući suradnji sa stručnjacima iz prakse UPI-ja, od 2011. godine na tržištu programa obrazovanja odraslih u sklopu COO Validus počinju se razvijati formalni i neformalni programi obrazovanja odraslih koji daju specifične vještine i znanja ciljano usmjerena na jačanje kapaciteta osoblja u neposrednoj podršci osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama.

Kako je razvoj usluga i službi podrške u zajednici za osobe s invaliditetom poglavito osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama postala međunarodna obveza i strateško opredjeljenje RH, došlo je i do rasta potreba za kvalificiranim osobljem koje će u istim službama raditi. Zato su verificirani programi kasnije odgovorili i na potrebu sustava socijalne skrbi u procesu deinstitucionalizacije i transformacije institucionalnih oblika skrbi kojim se omogućava razvijanje socijalnog modela pružanja usluga u zajednici i, u skladu s tim, razvijaju se odgovarajuće službe podrške usmjerene na uključivanje osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama u zajednicu. Stjecanje novih znanja i vještina osoblja u ustanovama socijalne skrbi u procesu transformacije i deinstitucionalizacije ključno je, jer oblik rada je drugačiji od rada u ustanovama, a ujedno se i pruža u zajednici, a ne više u ustanovama. Kada govorimo o uključivanju u zajednicu, pritom podrazumijevamo ne samo preseljenje osoba iz institucionalnih oblika skrbi u organizirano stanovanje u zajednici, već uključivanje osoba u svakodnevni život, razvijanje njihovih jakih snaga i sposobnosti, poticanje i izgradnja odnosa i veza s drugim ljudima te uključivanje u smislene dnevne i radne aktivnosti kako bi u konačnici postali punopravni članovi društva koji doprinose. U tom kontekstu, kvalitetno cjeloživotno obrazovanje asistenata za pružanje podrške, koji ujedno od poželjnih osobina moraju imati otvoren pristup, izraženu prilagodljivost, fleksibilnost, kreativnost, strpljenje, dosljednost, komunikativnost i visoku razinu odgovornosti, od ključnog je značenja.  

COO Validus provodi 4 formalna programa obrazovanja odraslih od kojih tri su za asistente osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama u organiziranom stanovanju i zajednici te jedan za asistente osobama s invaliditetom u zapošljavanju/radu uz podršku. U RH, položaj osoba s intelektualnim i/ili mentalnim teškoćama karakterizira i otežan pristup tržištu rada. Zato je bitno osigurati specifična znanja i vještine za pružanje individualizirane podrške osobama s invaliditetom na konkretnom radnom mjestu u opsegu i trajanju sukladno potrebama svake pojedine osobe, ovisno o stupnju njihovih teškoća i sposobnostima kako bi iste dobile priliku pronaći posao, a nastavno ga i zadržati i izbjeći socijalnu isključenost. Osim formalnih ustanova provodi i neformalne programe obrazovanja odraslih, prema potrebama drugih organizacija te organizira i studijske posjete programima i uslugama podrške u zajednici u Republici Hrvatskoj i regiji. Studijski posjeti omogućavaju sudionicima da iz prve ruke iskuse kako funkcioniraju službe te kako se podrška u zajednici provodi u praksi s ciljem prenošenja znanja u svoje matične organizacije.  

Koliki je stupanj kvalitete življenja osoba s invaliditetom u zajednici uvelike ovisi o osoblju koje im pruža podršku. Zato misija COO Validus je stvoriti stručne kapacitete za osiguravanje kvalitetne podrške osobama s invaliditetom za život u zajednici. Ujedno radi na osvještavanju društva o prisutnosti osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama u društvu te je vođen vizijom društva znanja koje promiče vrijednosti i prava osoba s invaliditetom te koje pozitivno doprinosi njihovoj kvaliteti življenja u zajednici. Stručni nastavni tim posjeduje značajno iskustvo u području socijalne skrbi i pružanju usluga u zajednici te praktično iskustvo u razvoju izvaninstitucionalnih usluga u zajednici. Surađuje i s inozemnim predavačima iz SAD-a, Velike Britanije i Slovenije. Posebno pridaje važnosti uključivanja osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama u obrazovni proces kao ravnopravnih kolega i punopravnih članova stručnog tima, jer njihova životna iskustva pomažu u razvijanju pozitivnih stavova prema osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama kao punopravnih članova društva i razumijevanju važnosti pružanja podrške u zajednici. Iskustva su pokazala da najbolje se uči razmjenom njihovih iskustva s polaznicima programa koji će im u budućnosti pružati podršku u zajednici, potiče nove ideje i kreativnost.

Ustanova surađuje s brojnim dionicima u području pružanja socijalnih usluga u zajednici za osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama te sudjeluje u brojnim projektima u procesu deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne skrbi. Jedan od izuzetno važnih i aktualnih projekta koji provodi u suradnji s Policijskom Akademijom i uz financijsku potporu Open Society Mental Health Initiative je senzibiliziranje budućeg i djelatnog policijskog kadra na rastuću prisutnost i sudjelovanje osoba s intelektualnim i/ili mentalnim teškoćama u zajednici kao ravnopravnih građana RH kroz neformalnu edukaciju i time podizanje svijesti o invaliditetu. Budući da osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu nailaze na brojne prepreke, uvjetovane uglavnom nerazumijevanjem i nepripremljenosti okoline za njihove specifične potrebe, cilj edukacija je podizanje svijesti i upoznavanje policijskih službenika s teškoćama s kojima se susreću te senzibiliziranje na njihove specifične potrebe, kako bi im se na adekvatan način pružila podrška u situacijama gdje postoji potreba za policijskim postupanjem.

Prisutnost ovakvih programa obrazovanja odraslih na tržištu, stvara još uvijek nerazumijevanje razlike između poslova pružanja podrške osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama u organiziranom stanovanju i zajednici te poslova njegovatelja starih i bolesnih osoba te osoba s invaliditetom. Naime, njega podrazumijeva opću osobnu njegu starih i bolesnih osoba te osoba s invaliditetom u zdravstvenim i stacionarnim ustanovama ili u njihovim domovima. Za obavljanje ovog posla potrebna su stručno-teorijska znanja o tome kako brinuti o osobnoj higijeni, prehrani i dezinfekciji pokretnih i nepokretnih bolesnika u kući i u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, održavanju čistoće u okolini bolesnika i primjeni dezinfekcijskih sredstava, o transportu i pratnji bolesnika unutar zdravstvene ustanove, o pripremi pribora za sterilizaciju, o serviranju hrane i hranjenju pacijenata, o provjeri da li je osoba uzela potrebne lijekove.

Podrška asistenta u organiziranom stanovanju podrazumijeva osobno usmjerenu aktivnu podršku osobi s invaliditetom u svakodnevnom životu u organiziranom stanovanju i zajednici, razvija njihove jake snage i sposobnosti, potiče i gradi odnose i veze s drugim ljudima te ih uključuje u smislene dnevne i radne aktivnosti. Za obavljanje svog posla potrebna su stručno-teorijska znanja o tome kako razviti odnos s osobama s invaliditetom u skladu sa suvremenim pristupima inkluzije i jednakopravnosti, upoznati se sa suvremenim modelima podrške u zajednici za osobe s invaliditetom, razumjeti značenje ljudskih prava, razumjeti načela osobno usmjerenog pristupa i osobno usmjerenog planiranja, prepoznati osnovne potrebe osobe, razumjeti ponašanje osoba, komunicirati i podržati osobe s invaliditetom u procesu komunikacije i razumjeti kako osobama pružiti podršku pri donošenju odluka, razumjeti važnost uključenosti osobe u aktivnosti i odnose kod kuće i u zajednici i potencijalne rizike neuključenosti, neaktivnosti i izoliranosti, pružati osobno usmjerenu aktivnu podršku osobi koja prima podršku u skladu s njezinim individualnim potrebama.

Ograničavanjem potrebnih kompetencija za asistenta u organiziranom stanovanju samo na kompetencije koje se stječu završetkom programa za njegovatelja podržava se mišljenje da su osobe s invaliditetom stare i nemoćne te bolesne što nikako nije u skladu s principima inkluzije, odnosno s činjenicom da su osobe s invaliditetom jednakopravni i jednakovrijedni članovi društva svih dobnih skupina s individualnim potrebama za podrškom u različitim aspektima života koji su jednaki aspektima života osobe bez teškoća, a s posebnim naglaskom na sva prava zajamčena Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, Ustavom RH i drugim pravnim dokumentima.

U tom kontekstu, ustanova kroz svoje programe zajedno s ostalim dionicima u ovom području rada teži osvještavanju društva u cjelini o prisutnosti osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama kao punopravnih članova i stvaranju inkluzivnog društva odnosno društva u kojem bez obzira na različitosti, svi imaju jednaka prava participirati društvu. Vođen misijom i vizijom, COO Validus prepoznaje važnost cjeloživotnog učenja u ovom području rada te će nastaviti u budućnosti i dalje razvijati formalne i neformalne programe za pružanje usluga u zajednici kako bi bio podrška kvalitetnom radu osoblja u direktnoj podršci i u konačnici podrška zadovoljnim, kvalitetnim i ispunjenim životima osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama.

/hr/file/photojpg-3photo.jpg

/hr/file/photo1jpg-0photo1.jpg

 

Literatura:

1. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Dostupno na [11. rujna 2017.]: www.asoo.hr

2. Narodne novine (2007) Zakon o potvrđivanju konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz konvenciju o pravima osoba s  invaliditetom. Zagreb: Narodne novine d.d., 6/2007.

3. Centar za obrazovanje odraslih Validus. Dostupno na[11. rujna 2017.]: www.coovalidus.hr

4. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Dostupno na [8. rujna 2017]: http://www.mspm.hr/istaknute-teme/osobe-s-invaliditetom-i-starije-i-nemocne-osobe/osobe-s-invaliditetom-1740/proces-transformacije-i-deinstitucionalizacije-1708/utemeljenje-procesa/1772  

5. Bratković, D. (2012.). Pravo na život u zajednici. Inkluzija, 2012 (1), 5-9.

6. Udruga za promicanje inkluzije. Dostupno na[8. rujna 2017.]: www.inkluzija.hr

7. Teodorović B., Bratković, D. (2001). Osobe s teškoćama u razvoju u sustavu socijalne skrbi. Revija za socijalnu politiku, 8(3-4), 279-290.

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn