chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

EPALE Fokus: Rano napuštanje škole u Crnoj Gori

07/07/2017
po EPALE MONTENEGRO
Jezik: HR

Kad kažemo „drop-out“ obrazovnog sistema, šta pod time zapravo mislimo. Ko je „drop out“? Jesu li to osobe koje nemaju sposobnosti i kapacitete da završe školu i dostignu tražene standarde? Jesi li to djeca koja su ophrvana životnom, porodičnom ili socijalnom situacijom u nemogućnosti da se suoče sa zahtjevima svakodnevnog odlaska u školu i ispunjavanja obaveza? Ili su to  našim obrazovnim sistemom neprepoznati kapaciteti, neotkriveni talenti, koje sistem školovanja nije uspio da motiviše, zainteresuje, probudi radoznalost i želju za napredovanjem? Djeca koja sebe nisu pronašla u lepezi zanimanja koja naš sistem nudi? Istina je najvjerovatnije mnogo kompleksnija nego što se može pretpostaviti. Uzroci su vezani kako za individuu, tako i za društveni i kulturni kontekst u kome dijete odrasta, za porodicu i socijalnu situaciju kojom je dijete okruženo, te za lokalitet i školu koju dijete pohađa.

Rano napuštanje školovanja je napuštanje obrazovanja prije završetka obrazovanja, tj. sticanja kvalifikacije. S obzirom na važnost posjedovanja kvalifikacije u savremenom svijetu na psihološkom i sociološkom planu, kao i na gubitke koje ima cjelokupno društvo u slučaju nesticanja kvalifikacije kod mladih ljudi, vrlo je važno kontinuirano pratiti napuštanje školovanja i sprovoditi mjere u pravcu njegovog snižavanja i prevencije.

Analiza ranog napuštanja školovanja zahtijeva kontinuitet u praćenju kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja koji govore o tome u kojoj mjeri i zašto učenici napuštaju školu. Kada je u pitanju stručno obrazovanje, počeli smo sa kontinuiranim praćenjem 2011.god. kada smo uradili analizu podataka i za prethodne tri godine, a zatim nastavili sa prikupljanjem podataka. U narednoj godini podatke su nam poslale škole, tj. psihološko-pedagoške službe čiju smo ulogu u praćenju i aktvnostima povodom drop-out-a prepoznali kao ključnu. Zahvaljujući MEIS-u (informacionom sistemu Ministarstva prosvjete) podatke sada imamo iz centralnog sistema.  Uloga psihološko-pedagoških službi je ipak ostala ključna, iako ne u dostavljanju i prikupljanju podataka, ona jeste ključna u analizi podataka na nivou škole, u praćenju učenika i povezivanju učenika, razrednog starješine, uprave škole, roditelja i eventualno socijalnih i drugih lokalnih službi potrebnih u individualnim slučajevima.

Šta nam govore podaci?

ŠKOLSKA GODINA

2007/8

2008/9

2009/10

2010/11

2011/12

2012/13

2013/14

 

2014/15

%

3,51

3,59

3,12

2,62

4,27

-

4,83

3,78

 

 

 

 

 

 

Kada vidimo ove podatke i znamo da dokumenta EU predviđaju kao jedan od ciljeva smanjenje „drop out-a“ na nivo ispod 10%, pitamo se da li mi imamo problem sa osipanjem.

Trend niske stope osipanja učenika tokom školovanja može da ukazuje na različite stvari. Činjenica je da naša djeca u najvećem procentu završavaju program srednje stručne škole koji upišu. Možemo pretpostaviti da su naši obrazovnim programi primjereni, da su nastavnici dobro obučeni, da djeca rastu u kvaliutetnim uslovima za obrazovanje i napredovanje, da su svi akteri svjesni i uvezani u aktivnostima na prevenciji napuštanja škole. Međutim, smijemo li da pretpostavimo kvalitet? Isti podaci mogu da ukazuju i na veliku „propusnost“ našeg obrazovnog sistema, na nisku svijest o važnosti kvalitetnog obrazovanja, na tendenciju da se učenicima pomaže da školu formalno završe bez kvalitetnog znanja i vještina. Na isto može da ukazuje i visok procenat prolaznosti na popravnim (98,06%) i razrednim ispitima (69,15%).

Podaci su drugačiji ukoliko se sa globalnog plana spustimo na nivo pojedinačnih analiza i sagledamo npr. samo populaciju učenika koji su se izjasnili kao Romi. Procenat njihovog napuštanja srednjeg stručnog obrazovanja u 2016.god. bio je 16,7% i sam po sebi ukazuje na ozbiljnost situacije i potrebu za preduzimanjem različitih aktivnosti.

Kako je pokazala naša studija iz 2011. godine, ključni razlozi za napuštanje obrazovnog sistema su slab školski uspjeh, tj. veliki broj negativnih ocjena, kao i izrečene vaspitne mjere zbog izostanaka i nedisciplinovanog ponašanja. Školu napusti značajno veći procenat dječaka u odnosu na djevojčice, zatim značajno je više učenika koji napuštaju školu iz prvog razreda, kao i učenika koji napuštaju školu iz obrazovnih programa trećeg u odnosu na četvrti stepen kvalifikacije. Ovdje dolazimo do izazova zvanog karijerna orijentacija. Da li dovoljno pažnje posvećujemo procesu izbora zanimanja? Da li učenike pratimo na vrijeme i obučavamo za samoprocjenu i pravilan izbor zanimanja? Da li obučavamo i podržavamo roditelje da na pravi način podrže djecu u adekvatnom izboru zanimanja?

Analiza osipanja učenika uvijek potegne različita krucijalna pitanja obrazovnog sistema. Bez obzira na kvantitativnu statistiku, zapitamo se o kvalitetu obrazovanja, o savremenosti programa, o svijesti i obučenosti nastavnika, o atmosferi u školama, o podršci koju je naš sistem u stanju da pruži pojedincu.

Učenici koji u našim stručnim školama dobijaju obrazovanje jesu i moraju biti naš najvažniji resurs i odgovornost svih nas, a ne samo svojim roditelja. Stoga nam obrazovanje svakog pojedinca i njegovo ostajanje u sistemu obrazovanja, kako bi što potpunije razvio svoje potencijale i svoju ličnost, mora biti cilj iznad svakog drugog. Učenike koji imaju tendenciju da napuste školovanje ne smijemo posmatrati kao niži ili viši procenat, u smislu prestiža u odnosu na ostale zemlje ili prosjek EU zemalja, već moramo razvijati svijest o važnosti uspjeha, ličnog razvoja i društvenog doprinosa svakog pojedinca naše države.

Autor: Vjera Mitrović Radošević

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn