chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Dobrodošli na časove plesa gdje je prosjek godina 77

04/12/2018
po EPALE MONTENEGRO
Jezik: HR
Document available also in: EN BG FR FI

/hr/file/ballroom780jpgballroom_780.jpg

 

Dok sam ulazio u centar zajednice, dva reda uredno začešljanih glava je bacilo pogled sa druge strane sale i pitam se da li su shvatili da je ovaj mladi bezveznjaković njihov novi učitelj. Ja sam stidljivo prešao preko pota Instituta radnika i pozdravio Wendy, moju saradnicu, prije nego što sam prezuo cipele za ples - dok je najmanje 14 pari očiju posmatralo svaki moj pokret.

Bilo je to čudno osjećanje predstaviti se kao učitelj grupi starijih građana koji su u prosjeku 40 godina stariji od mene. Ne osjećate se svaki dan zaplašenim od strane baka i deka čak i kada vam se smiju. Ja sam navikao da podučavam djecu - da budem stariji, pametniji odrasli - a sada sam se suočio sa suprotnim, podučavao sam ljude koji su imali tri puta više godina i životnog iskustva od mene.

Wendy, kao sezonski nastavnik, bila je naviknuta na sve ovo i započela je časom, ali dok sam bio partner divnim gospođama u boji lavande, mogao sam osjetiti da su one bile nervoznije od mene - dijelom zbog postiđenosti jer u rukama drže dvadesetsedmogodišnjaka i zbog treme od učenja nečeg novog. Nakon ćaskanja o tome zašto volontiram kao nastavnik plesa (ljubav prema sali za bal i želja da se povežem sa starijim generacijama), i smiješka zbog pogrešnog pokreta, nervoza je nestala.

Sa gledišta nastavnika, tempo je bio blag, ne zato što su oni sporo učili, već zato što je trebalo da prilagodim moje podučavanje njihovim potrebama i komfortu. Brzi pokreti sa nekim ko ima osjetljive kosti, diskutabilnu ravnotežu, zamijenjene kukove i osjetljivu obuću nisu praktični (i noćna mora su za leđa), ali je “briskstep” sa manje okreta i više pogreta dobro funkcionisao.

Naravno, neki su bili agilniji od drugih i mogli su izaći iz svoje zone komfora. Jednu damu sam zavrtio po podu prilično brzim energetskim pokretom. Do kraja pjesme oboje smo bili bez daha a ona je počela da se smije, na ivici suza radosna, i rekla je: “Ovo nisam radila otkad sam imala 19 godina! Hvala vam puno što ste učinjeli da se ponovo osjećam mlado". To me podsjetilo zašto sam volontirao i kakvu moć ima ples na tijelo i um.

To je učinjelo da se zapitam zašto su ovi ljudi upisali kurs. Za neke, to je bio momenat oživljavanja mladosti, za druge, da budu aktivni i da nauče novu vještinu, ali za većinu njih razlog je bila usamljenost. Neki su izgubili partnere ili braću i sestre i jednostanvo su željeli društvo u atmosferi koja nije uticala da se osjećaju starima .

Za mene je čas značio veliku konverzaciju (čak iako je ples stavljen u drugi plan, a za njih je to životna linija, ili kako osamdesetčetvorogodišnja Ana jednom reče tokom obuke za tango, "i dalje ima života u ovom starom psu!”.

Ross Clarke je novinar i savjetnik za obrazovanje u Španiji. Predavao je engleski jezik kao strani jezik u Ujedinjenom Kraljevstvu i Španiji i bavio se savjetovanjem o svim aspektima visokom obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstu. On podučava balski ples u slobodno vrijeme i specijalizuje se za integrisano učenje sadržaja i jezika (CLIL - content and language integrated learning).

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn