chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Obrazovanje u zatvorima

11/07/2018
by Olivera Markovic
Jezik: HR

Hana Šmic, lik iz romana „The Reader“ autora Bernharda Šlinka, promijenila je značajno moj pogled na stvarnost.  Koliko „Hana“, boravi u zatvorima širom svijeta?  Koliko njih ima svog Mihaila Berga? Ko je „čitač“?

Prije svega, važno je naučiti čitati potrebe ljudi, razumjeti ih na pravi način i kao takve uvrstiti ih u mehanizam odgovora koji proizvodi zadovoljenje postojeće potrebe  ali i njeno novo rađanje na većem nivou. Prva asocijacija na zatvore dolazi nam iz brojnih američkih krimi filmova i serija, ali da li je to naša stvarnost? Koliko se bavimo pitanjem obrazovanja u zatvorima kao faktorom resocijalizacije? Koliko se bavimo uopšte obrazovanjem kao faktorom prevencije?!

Nisam sigurna da se obrazovanje u zatvorima, koji se nalaze na prostoru zemalja Zapadnog Balkana, posmatra na pravi način. Sistemski ova oblast treba biti mnogo bolje uređena i postavljena na drugačiji način u cilju jačanja pozitivnih aspekata ličnosti, podizanja nivoa opšte kulture i informisanosti, usmjeravanja energije na životne vještine, radne navike i sposobnosti uz unapređenje interpersonalne i intrapersonalne kompetencije.

U praksi se pokazalo da ukoliko u zatvorskoj jedinici lice ne doživi resocijalizaciju u punom smislu te riječi, ne promijeni svoje poglede na realnost i svoje ciljeve njčešće se recidivira. Upravo obrazovanje u zatvorima iz tog razloga i treba posmatrati faktorom podsticanja i otkrivanja novih potreba i načina njihovog zadovaljavanja koji zajedno vode ka ostvarenju i prevenciji od ponovnog vraćanja u zatvor. Važno je baviti se načinom na koji se pristupa ispitivanju obrazovnih potreba zatvorenika i načinom njihovog usklađivanja sa obrazovnom ponudom,  ali i vremenom koje je na raspolaganju tim licima da se dodatno obrazuju. Da li se okupiranje tijela fizičkim aktivnostima i radom može zamijeniti umnim radom i učenjem i time nadomjestiti obavezni radni angažman?

Mislim da obrazovanje u zatvorima izaziva predsrasude kod zatvorenika asocirajući ih na posleratne večernje škole, aktivnosti koje su „namijenjene ženskom polu“ i sl. te kao takve povod su za negativne komentare i vode otporu. Stoga, treba početi od podizanja svijesti kod opšte javnosti o značaju obrazovanja odraslih, o promociji ovog sistema kao sredstva ličnog rasta i razvoja i to među svim društveno ekonomskim slojevima. Obrazovanje kao takvo nije dovoljno shvatiti već i prihvatiti i koristiti ga svrsishodno budeći unutrašnju motivaciju. Tek u situaciji kada zatvorenik sam prepozna svoje benefite, sam analizira sebe, svoje ciljeve i potrebe i zaključi da jedini „tajni izlaz“ iz njegove trenutne ralnosti upravo i jeste obrazovanje, tada možemo govoriti da postoji obrazovanje u zatvorima.

Obrazovanje se nudi u većini zatvora u Evropi. Međutim, u velikoj mjeri varira ono što se nudi i na koji način se organizuje i predstavlja. U nekim zemljama možete uživati u obrazovnim aktivnostima samo sat vremena sedmično, dok u nekim zatvorima možete učiti umjesto rada, a i dalje zarađivati svoju (zatvorsku) platu. Kultura ima značajnu ulogu u zatvorima; ne smatraju svi uvijek obrazovanje odgovarajućim načinom da se potroši vrijeme. Konkurencija mu mogu biti aktivnosti kao što je sport, igranje karata ili razgovori, ali i vršnjački pritisak može da utiče na to da se ljudi ne uključuju, kao i vjerovajne da je „škola za djevojčice ”. Za zatvorenike maloljetnike obrazovanje je obavezno. Stoga, obučavanje maloljetnika nije uvijek jednostavan zadatak. Obučavanje odraslih u zatvoru je takođe izazov. Inicijativa je pitanje motivacije ili razumijevanja benefita. Odrasla lica iz različitih zemalja, koji govore različite jezike, sa različitim nivoom obrazovanja, za različitim nivoima iskustva zajedno su u zatvorskoj učionici. Oni su možda, a možda i nisu odabrali da se tu nađu iz razloga koji razumiju. Njihova motivacija varira od želje da dobiju diplomu, zatim želje da budu negdje drugo ili da korisno provedu vrijeme. Većina vlasti prepoznaje vrijednost zatvorskog obrazovanja kao način da se radi na reintegraciji i da se vrijeme provedeno u zatvoru utroši na koristan način. Ovo je win-win situacija. Obrazovanje je zatim dio velikog spektra ponuđenih aktivnosti, koje su sve zajedno usmjerene ka istom cilju. Takođe postoje načini da se sazna da li obrazovanje ima trajan rezultat, vrijedan svakog centa koji je uložen. Istraživanje se radi, ali je veoma često vremenski zahtjevno. Ono što obično radi jeste brojanje sertifikata koji se izdaju tokom određenog perioda. Međutim, opet, ukoliko se ovo ne uradi na odgovarajući način, rezultat može biti omogućavanje brojnih sertifikata koji nemaju "pravu vrijednost“, već se izdaju tek tako. A šta raditi sa svim neiskusnim učenicima koji nemaju mnogo mogućnosti za učenjem? I sa onima koji nijesu veoma pismeni? Oni takođe mogu imati probleme u ponašanju i prepreke prilikom učenja … Na koji način ovo možemo saznati, prije nego što polože prave ispite koji se računaju? Iako zasigurno razumijemo da kvalifikacije treba da budu krajnji cilj, EPEA (Evropska asocijacija za obrazovanje u zatvorima) vjeruje da valjani razlozi za obrazovanjem zatvorenika prevazilaze sertifikate ili odgovarajuće kvalifikacije. Kao podrška Međunarodnom danu obrazovanja u zatvoru (International Day of Education in Prison - IDEP ), 13. oktobar, želimo da svi oni koji su uključeni u obrazovanje u zatvoru posebno obrate pažnju na skrivene kvalitete. Pozdravljamo ideju da obrazovanje u zatvoru može da bude više od sticanja kvalifikacija. Ukoliko pogledate lukovicu lale, možete je često pomiješati sa crnim lukom; treba da je razumijete i prepoznate njen potencijal da postane cvijet. Treba da je gajite, zasadite, da budete strpljivi, da joj posvećujete pažnju, i ne zadugo ona će postati cvijet. Zatvorenici koji uče takođe zaslužuju ovakav pristup. Treba da na njih gledamo zbog njihovog potencijala i da pokušamo da ga učinimo očiglednim kako njima samima, tako i drugima. Ovo još uvijek ne vodi ka odgovarajućoj kvalifikaciji, ali je makar početak. A mi ne možemo zaboraviti koliko važan korak ovo može biti. Annet Bakker je prva izabrana predsjednica asocijacije EPEA, na čijem će čelu biti do jula 2019. godine. Annet radi kao nastavnica u zatvoru već skoro 25 godina. Ona je uvijek radila u zatvorima u Amsterdamu sa muškim, odraslim zatvorenicima. Od 2009. do 2013. godine, bila je nacionalna predstavnica holandskih zatvorskih nastavnika i nastavnica.

Dakle, svi oni koji rade na resocijalizaciji zatvorenika i aktivno sprovode njihove mjere trebaju biti u ulozi „čitača“, jačajući svijest ovih lica o važnosti promjene sebe, svojih stavova, ciljeva i svoje vizije života i to obrazovanjem kao sredstvom koje  u razvijenim zemljama ima samo jedno značenje , a to je „moć“!

 

 

Autor: Olivera Marković

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn