chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Ljudevit Šimunović- Povratak u školu (Iz sjećanja i spoznaja iskusnog andragoga)

16/11/2017
by Ognjen Piljek Žiljak
Jezik: HR

Već dugi niz godina sudjelujem u mnogim stručnim aktivnostima u obrazovanju odraslih. Sada radim kao vanjski suradnik u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, i kao takav  imam neka stara, ali stječem i nova iskustva u obrazovnom radu s odraslima. Sudjelovao sam u ostvarivanju državnog projekta osnovnog obrazovanja odraslih: Za Hrvatsku pismenosti – put do poželjne budućnosti (2003. – 2012.), a i sada predajem u osnovnoj školi za odrasle. Kao ključna stvar glede ponovnog uključivanja povratnika u školu nameće se pitanje kako animirati  potencijalne kandidate za nastavak  obrazovanja. Iskustvo mi govori da je odgovor na to pitanje doista najvažniji.

Radio sam s tri skupine polaznika osnovnoškolskog obrazovanja: skupinom nižih razreda (1. – 4.),  skupinom 5. i 6. razreda te skupinom 7. i 8. razreda.  Projekt Za Hrvatsku pismenosti,  uspješno se realizirao, ali je to zahtijevalo iznimne psihičke i stručno-andragoške napore svih sudionika takvog obrazovnog rada, od samog čina prijavljivanja za upis u program do uključivanja polaznika i ostvarivanja  obrazovnog  programa. Kako sam spomenuo, sam čin ponovnog uključivanja polaznika u program je vrlo složen i težak. To od voditelja – animatora i nastavnika traži da već u prvim svojim susretima s polaznicima stvore odgovarajuće  socijalno ozračje, takvo da se u njemu ugodno osjeća  svaki pojedinac.  Kod odraslih je  povratak u školu u najvećem broju slučajeva iznimno dramatičan i važan životni čin, to govorim iz vlastitog iskustva u radu s tom populacijom. Dakle,  ponovno uključivanje u školu je vrlo osjetljivo pitanje kako za polaznika tako i edukatora  i treba mu posvetiti posebnu pažnju. Iz razgovora s polaznicima, ali i drugih izvora s kojima raspolažemo, saznajemo da su  školu obično prvi put napuštali zbog različitih složenih životnih prilika i to u najvećem broju zbog nesređenih obiteljskih prilika ili pak zbog toga što im socijalni  status roditelja nije dopuštao da se redovno  školuju. U obrazovnoj skupini o kojoj govorim je bilo 60 posto Roma. Stoga držim da u obrazovnom radu potrebno je voditi računa o njihovom socijalnom statusu, njihovim navikama, predznanju, stečenim vještinama, a i  drugim važnim pitanjima.  U obrazovni rad bila je uključena i jedna skupina polaznika koji su u redovnoj školi imali određene osobne probleme, bilo da su se “mladenački zaljubili",  bilo da su bili u lošem društvu i sl.  Najvažnijim držim to da se mnogi od njih nisu mogli prilagoditi pravilima škole ili zahtjevima učitelja.  Prema podacima s kojima raspolažemo upravo potonji razlog najbitniji kad je riječ o napuštanju škole. Dakle, za takvu skupinu polaznika,  škola je postala strana i nevoljena institucija. Treba reći istinu,  da i bivši učenici nisu uvijek krivi za takav čin napuštanja škole,  da  i među nama, učiteljima, ima kolega koji su zalutali u ovu časnu i humanu profesiju.  Mnogi od nas, kada se  susretnemo s ovom skupinom osoba, a koje su vrlo ranjive, ne reagiramo uvijek na pravi način. I što se događa? Opet ti polaznici ispadaju iz sustava obrazovanja.

Sada bi trebalo reći tko su povratnici u školu i koji su to motivi njihova povratka u sustav obrazovanja? Najveći broj slučajeva odnosi na “prisiljavanje” njihovih poslodavaca ili službe za zapošljavanje da se ponovno školuju.  Mnogi  dolaze iz Zavoda za zapošljavanje gdje im  kažu: ako ne završite osnovnu školu, ne ćete dobiti zaposlenje, odnosno – nema više nikakvog zaposlenja bez završene osnovne škole. Oni koji su pak u nekakvom radnom odnosu, i koji vide da se situacija mijenja u tom pogledu da se traži  veća stručnost,  ili srednja, viša ili visoka stručna sprema, sami se javljaju. Njihov  motiv je: ako završim školu mogao bi se zaposliti na boljim radnim mjestima, odnosno teško ću dobiti bolji  posao ili napredovati ako nemam formalni certifikat, ali – potrebna su mi i nova znanja i vještina koja se traže za složenije i stručnije poslove. Dakle to su u najvećem broju  razlozi da se polaznici ponovno vraćaju u školu, i  vrlo je mali postotak je onih koji dolaze iz nekih drugih razloga. Zanimljivo, u obrazovnim skupinama imao sam i tri bake s petero unučadi. One su nam rekle da sada žele proširiti svoja znanja,  koja iz različitih razloga nisu mogla steći u mladosti.

Vraćam se na pitanje važnosti odgovarajućeg prihvaćanja polaznika – povratnika, i to  primjerom od prije nekoliko godina.

Jedno od vodećih komunalnih poduzeća u gradu Zagrebu uputilo je dvadesetak svojih radnika, s radnim stažom preko 30 godina da završe osnovnu školu. Tada je školovanje plaćalo poduzeće. Smatrajući da ti radnici zaslužuju bolje poslove jer su godinama vrijedno i uspješno obavljali teže fizičke radove, odlučili su ih školovati i rasporediti na lakše i stručnije poslove.

Prvi sastanak s polaznicima u našoj ustanovi bio je složen i težak, u prvom redu zbog toga što prihvat tih osoba nije bio odgovarajuće pripremljen.  Nažalost, prvi susret s polaznicima vodio je kolega koji nije bio andragoški educiran, pa je to i najvjerojatniji razlog neuspjeha. Većina polaznika nije prihvatila predstavljeni program i organizaciju obrazovnog rada, iskazujući svoje nezadovoljstvo pod cijenu dobivanja otkaza u poduzeću zbog odbijanja nastavka školovanja. Bili smo i zatečeni reakcijom polaznika. Žurno smo o sazvali radni sastanak s nekoliko iskusnih andragoga i psihologa. Prvo smo analizirali prvi  susret s budućim polaznicima,  te ocijenili da nije bio dobro pripremljen. Taj prvi sastanak s polaznicima tekao je otprilike ovako:


Jeste se skupili? Je l' tu I. Ivanović ? Znate, ovo je škola i trebate nadoknaditi sve ono što ste trebali naučiti u mladosti. Morate obvezno dolaziti na sva  predavanja. Nastava je od tada do tada. Vaša je firma je platila ovo školovanje i vi imate odgovornost da ovo završite. Pročitajte si raspored na oglasnoj ploči.  Ako imate što za pitati riješite to sa svojim poduzećem. Molimo držite se rasporeda.  Zapamtite ovo je škola!

Drugi sastanak s polaznicima vodili su iskusni nastavnici i andragozi. Pristup je bio u osnovi drugačiji. Jer, polaznici su prije svega povratnici u školu, srednjih i starijih su godina, komunikacija s njima treba biti na ravnopravnoj i partnerskoj razini, moramo uvažavati njihovo radno i životno iskustvo, posebice uvažavati njihov obiteljski i društveni status, te maksimalno primijeniti njihova stečena znanja i iskustva u obradi pojedinih nastavnih sadržaja.

Poslije tog drugog sastanka nije bilo izostanaka s nastave do kraja školovanja. Mi smo zajednički obrađivali pojedine nastavne sadržaje i često smo se i poslije nastave družili. Čak smo na završetku školovanja bili pozvani na njihovu  “maturalnu večer”. Da zaključim,  povratak otpisanih može (i trebalo bi) biti na zadovoljstvo i polaznika i obrazovnih djelatnika, ali ono mora biti andragoški i organizacijski pomno pripremljeno.  Tvrdim, trećeg povratka u školu nema, ili se vrlo rijetko događa. Prema tome, drugi povratak u školu mora biti ugodan, mora biti dobro organiziran. Svakom polazniku  trebamo  dati još jednu šansu, te s razlogom očekivati od njega da kaže da je to sasvim drukčija škola od one koje je on prije napustio iz određenih razloga. On mora zaključiti da smo mu prijatelji i suradnici u usvajanju novih znanja.  Meni kao andragogu  takve su uspomene iznimno drage.

Sada  imam jednu novu grupu koja izgleda kao prekrasna mala obitelj,  gdje jedan drugome pomaže, tu se sklapaju velika prijateljstva.  A zašto? Zato što su pripreme bile dobro andragoški osmišljene.

 

Ljudevit Šimunović radi u obrazovanju odraslih više od 60 godina. Dobitnik je Priznanja za doprinos razvoju obrazovanja odraslih za doprinos razvoju prakse obrazovanja odraslih.​

 

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn