chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Interkulturalno obrazovanje

17/05/2018
po Daria Mrsic
Jezik: HR

Interkulturalizam, a samim time i interkulturalno obrazovanje kao koncept izražen je kroz mnoge definicije. Interkulturalno obrazovanje se temelji na opštem cilju omogućavanja individualcu  da se razvije kao društveno biće kroz život i saradnju s drugima, čime doprinosi dobrobiti društva. Ono je korisno za sve ljude bez obzira na njihov identitet, jer svi treba da nauče kako živjeti unutar jednog i doprinositi evoluciji interkulturalnog društva. Takođe je potrebno što više razvijati osjećaj pripadnosti svojoj zajednici, ali i čovječanstvu u cjelini. Cilj je i podsticanje ljudi da donesu informirane odluke i izbore (razumijevajući vrijednost jednakosti) kao i da aktivno djeluju na prevenciju i suzbijanje predrasuda i diskriminacije poštujući i cijeneći sličnosti i razlike. Osim toga, važno je omogućiti svakom pojedincu da zastupa samog sebe. Interkulturalizam ne podrazumjeva samo prisustvo, miješanje različitih kulturnih obrazaca, već mogućnost upoređivanja ideja, mišljenja, podsticanja na razmišljanje o razlikama etničke, religiozne, kognitivne, seksualne i svake druge prirode. Interkulturalizam takođe znači i pružanje mogućnosti suočavanja, komunikacije, razmijene vrijednosti i međusobnog upoznavanja različitosti, odnosno dijalog između tih kultura u kojemu su prisutni susret, međusobno uvažavanje i bogaćenje različitih kultura bez obzira na etničku veličinu osoba koje ih nose.

Jedna od najčeših definicija je da je to sistem i rezultat brojnih formalnih, neformalnih i informalnih obrazovnih programa, koj imaju za cilj da postignu poštovanje i uzajamno razumijevanje među članovima različitih grupa. Edukacija nije samo odraz društva već utiče i na njegov razvoj i zbog toga je uloga škola u razvoju interkulturalnog društva nezamijenjiva. Dok obrazovanje samo ne može dovesti do suzbijanja rasizma i podsticanja interkulturalnih kompetencija, ono ipak ima važan doprinos u podsticanju razvoja interkulturalnih vještina, vrijednosti i znanja pojedinca.

Prema tome, potrebno je razviti nove, tolerantnije oblike ponašanja ljudi u svakodnevnom životu, što uključuje i promjene u svijesti i stavovima ljudi, čime se očekuje podsticaj daljnjem razvoju demokratije, zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, boljem međusobnom razumijevanju i saradnji, slobodi, sigurnosti i miru.

Otvorenost ka drugim kulturama, kulturnim i interkulturnim znanjima, a prije svega jedinstvenost i vrijednost svake kulture i njen doprinos čovječanstvu. Kvalitetniji nivo življenja u jednom društvu  je očekivan ako se ljudi bolje upoznaju i razumiju, tolerantno ujedinjuju i pomažu. Zbog svega toga, interkuturalna dimenzija obrazovanja zahtjeva nove, drugačije pristupe nastavi, kurikulumu i pojedinačnim predmetima, pružajući podsticaje za izbor sadržaja, nastavne strategije i realizaciju. Ona raži i istovremeno doprinosi promjeni školskog ozračja i međuljudskih odnosa (učenik - učenik, nastavnik - učenik) odnosno funkcionisanje škole kao istinske zajednice u kojoj učenici, nastavnici, i drugi članovi škole međusobno sarađuju na temelju zajedničke obrazovne vizije i uvjerenja, uzajamnog uvažavanja i podrške, kao i spremnosti na kompromis.

Škole u kojima se njeguje osjećaj pripadnosti razrednoj, školskoj i loklanoj zajednici a koja se temelji na ravnopravnosti i uvažavanju ljudskih prava svih uključenih, podsticanju međusobne povezanosti i zajedničkih vrijednosti (Redding, 1991) maksimalno angažiuju sve raspoložive prilike za interkulturalnio obrazovanje.

Zadaci interkulturalnog obrazovanja su: usvajanje temeljnih znanja, razvoj sposobnosti, vještina i stavova u području interkulturalizma koje će, kroz direktnu konfrontaciju sa diskriminacijom, predrasudama i nejednakošću u školi i društvu, doprinijeti prihvaćanju različitosti, bez obzira na njihovo porijeklo i prirodu, kao i promovisanje demokratskih vrednosti i ljudskih prava. Ishodi interkulturalnog obrazovanja trebale bi biti interkulturalne kompetencije svakog pojedinca u multikulturalnom društvu. Interkulturalno kompetentna (sposobna) osoba je ona koja je sposobna "vidjeti" odnos između različitih kultura, koja ima sposobnost medijacije, interpretacije, kritičkog i analitičkog razumijevanja svoje i tuđe kulture (Byram, 2000).

Dakle, interkulturalno obrazovanje ne može biti dodatak kurikulumu nego kurikulum sam po sebi treba biti interkulturalan, treba se odraziti u školskoj politici i praksama i u sadržaju kurikuluma. Iako nijedan predmet ne može izbjeći interkulturalni pristup, neki od njih su posebno pogodni za usvajanje znanja, formiranje stavova i vrijednosti koje su korisne za obrazovanje građanina interkulturalnog društva (istorija, geografija, jezici i književnost, umjetnost). Novost je to što takvo obrazovanje zahtijeva fokus na stvarnom svijetu i traži nove načine za razvijanje međuljudske i građanske kompetencije.

Posebnu ulogu u svim projektima imali su nastavnici bez kojih se teško mogu zamisliti pozitivne promene u obrazovanju. Rješenja se nalaze u promijenjenoj ulozi nastave i odgovornosti nastavnika u kojima učenici neće dobiti samo znanja i vještine potrebne za interkulturalno djelovanje, nego će biti osposobljeni da se u interakcijama s različitim kulturalnim manjinama odnose ravnopravno, da uvažavaju i poštivaju kulture i običaje pripadnika kulturnih manjina. Svrha interkulturalnog obrazovanja nije poučavanje o različitim kulturama, nego dovođenje u suodnos nosioca različitih kultura. Nastava ima zadatak da pruži pojedincima  sticanje interkulturalnih kompetencija potrebnih za suodnose u novonastalim potrebama društva, a nastavnici su tu da svojim primjerom učenicima približe šta je interkulturalnost. Nastavnicima treba pružiti podršku za ovakve  projekte kako bi unapredili svoju interkulturalnu osjetljivost i kompetencije neophodne da mogu u svojim učenicima, u pripadnicima različitih grupa i kultura, u jezicima lokalnih zajednica, u produktima lokalnih kultura, da prepoznaju važan resurs za podučavanje i učenje, ne samo o drugima, već i o sopstvenoj zajednici i kulturi, kao rezultatu saradnje i prožimanja različitih kulturnih baština. Obrazovna intitucija bi trebala koristiti svaku priliku da istakne jezične različitosti kao bogatstvo za školsku zajednicu, ali ona može doprinijeti  interkulturalnom okruženju i tako što će koristiti znakove i natpise na zastupljenim jezicima polaznika škole. Osim toga, važno je stalno imati na umu kako se interkulturalno obrazovanje treba širiti na lokalnu zajednicu i drušvo u cjelini, a najbolji način da se to učini je povezivanje školskih s društvenim i vannastavnim aktivnostima i akterima.

Bitan aspekt su definitivno edukacije usavršavanja nastavnika o interkuturalnom učenju. Programi stručnog usavršavanja trebaju imati dvije osnovne dimenzije. Prva je dimenzija osvještavanja, gdje bi nastavnici trebali poboljšati vlastita znanja o drugima i ojačati ličnu svijest pojedinca u grupi zahvaljujući mišljenjima osobe koja je pripadnik druge kulture; dok je druga dimenzija odnosna (relacijska) dimenzija, gdje bi trebalo otkrivati istine, sticati lična iskustva, pristupati stvarnosti iz drugog ugla i sarađivati sa drugima, razvijati interakcijske i komunikacijske vještine.

Možemo zaključiti da bi interkulturalno obrazovanje trebalo da postane integralni dio ne samo kurikuluma, već i cijelokupnog života škole u kojoj se obrazuju pojedinci sposobni da sarađuju u unapređivanju socijalne sredine u kojoj žive, uprkos činjenici da pripadaju različitim kulturnim zajednicama. Interkulturalno obrazovanje mora da uključuje sve aktere relevantne za obrazovni proces i život škole – od zaposlenih u obrazovanju, učenika, do ustanova kulture i organizacija u lokalnoj i široj društvenoj sredini.

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn