Nedavno sam na ulazu u jednu kulturnu ustanovu u Bijelom Polju, naišla na rampu koja slużi za pristup licima smanjene pokretljivosti sa nagibom od nekih 50%. Propisi kažu da nagib treba biti 5%, pa je neko omašio ništa manje nego 10 puta, ali forma je zadovoljena. Forma je postala pravilo, kolektivni manir, zaboravljamo suštinu. Da li sam i sama uzela učešća u nečemu što bi moglo biti puko zadovoljavanje forme, pitala sam se dok sam bila predmetni nastavnik licima koja su srednju školu pohadjala po IROP- u ?

  Koliko sam uspjela toj djeci na adekvatan način predstaviti- predavati sve ono što je bilo predviđeno nastavnim planom? Da li je to moglo biti bolje ili trebalo drugačije? Da li sam uspjela da njima potrebnu pažnju, doziram u mjeri koja bi značila da me razumiju a da istovremeno oni ne budu pretjerano u centru pažnje?

 Ova i niz sličnih pitanja, postavljala sam sebi, a da mi odgovori dijelom se pobrinula, jedna Ana koja se školovala po IROP-u. Ona je nama, nastavnicima, nakon što je stekla diplomu prehrambene tehničarke, poslala poklon- tortu sa posvetom"HVALA VAM ZA SVE ŠTO STE MI DALI !!! ANA "

 Proces punog uključivanja djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u sve segmente društva dug je i složen zadatak koji iziskuje mnogo stručnog rada i posvećenosti, ne samo nastavnika, defektologa, pedagoga, psihologa, ljekara i   socijalnih radnika, već i roditelja i čitave zajednice u najširem smislu te riječi.

 Ako sledeće godine u moju školu dodje kao poklon nova totra od neke nove Ane i ako u kulturnom centru urade novu rampu sa manjim nagibom znaćemo da smo kao zajednica iskoračili u susret nečemu što se zove inkluzija, i to suštinski, stvarno, bas onako kako je inkluzija kao ljudsko pravo, zamišljena.