chevron-down chevron-left chevron-right chevron-up home circle comment double-caret-left double-caret-right like like2 twitter epale-arrow-up text-bubble cloud stop caret-down caret-up caret-left caret-right file-text

EPALE

e-Platforma za obrazovanje odraslih u Europi

 
 

Blog

Do socijalne inkluzije obrazovanjem odraslih – izazovi u praksi

19/03/2018
by Vukosava Pekovic
Jezik: HR

Povećava se broj odraslih koji, prema različitim kriterijumima, pripadaju osjetljivim grupama, kao i rizik od njihove socijalne isključenosti. Obrazovanje odraslih otvara puteva ka njihovoj većoj participaciji i društvenoj aktivaciji, punom učestvovanju i povezivanju sa drugima. Obrazovanje odraslih se posmatra kao sredstvo za prevazilaženje nejednakosti i nejednakih mogućnosti između različitih grupa odraslih, ono se vidi i kao moćna poluga u povećanju stope socijalne uključenosti ranjivih građana.

Odnos obrazovanja odraslih i socijalne uključenosti sagledava i iz drugačije perspektive: postavljaju se pitanja da li ono može još više produbiti razlike, ukoliko se ne sprovodi ispravno (Simon Broek), u kojoj mjeri je dostupno svima, koje su barijere na putu učenja, nudi li adekvatne podsticaje i mehanizme podrške, da li je prilagođeno potrebama onih kojima je najpotrebnije i tome slično.

Najpotrebnije je, tu su stavovi usaglašeni, ranjivim grupama, isključenim po različitim kriterijumima: siromašnim, dugoročno nezaposlenim, pripadnicima romske populacije, migrantima, nezaposlenim samohranim majkama, starijim licima, mladima bez roditeljskog staranja, (bivšim) zatvorenicima, osobama sa problemom zavisnosti, licima sa invaliditetom (posebno osobama sa intelektualnim i mentalnim teškoćama) kako bi izašli iz začaranog kruga siromaštva, nezaposlenosti, socijalne izolacije.

Da li obrazovanje odraslih ima tu snagu da točak začaranog kruga pokrene u drugom smjeru, u pravcu socijalne uključenosti i da omogući osetljivim grupama odraslih da se lakše nose sa svakodnevnim problemima i promjene život na bolje?

Istraživači ovog područja (Maurice de Greef i saradnici) ukazuju na nedostatak istraživanja i instrumenata za mjerenje ishoda u oblasti uticaja obrazovanja na socijalnu inkluziju odraslih iz kategorija osjetljivih grupa. U poređenju sa inkluzivnim obrazovanjem djece sa posebnim potrebama zamjera se i nedostatak strasti, diskusije, debate kada je riječ o uključenosti i obrazovanju odraslih iz ugroženih društvenih grupa (Peter Brandt), a razlozi se traže u dobrovoljnom, “neobaveznom” karakteru  obrazovanja odraslih, u malom broju osposobljenih stručnjaka za ovo izazovno područje obrazovnog rada, u širokom određenju pojma  uključenosti, u političkim, finansijskim barijerama i tome slično, čemu ćemo dodati i nedovoljan broj (prilagođenih) programa koji  omogućavaju formalno sertifikovanje stečenih znanja i vještina za ove ranjive grupe odraslih.

Uz pristupačnost objekata i usluga polaznicima sa invaliditetom, predlažu se fleksibilni putevi i modeli učenja sa učenikom u centru, učešće polaznika u planiranju, inovativne metode i sredstva, poput sporta, umjetničkih i kreativnih sredstava, digitalnih tehnologija i sl.

Na koji način programi obrazovanja odraslih mogu povećati socijalnu inkluziju osetljivih grupa?

Navode se brojni benefiti obrazovanja u ovom pravcu. “Ranjivi učenici” stiču veće samopouzdanje i unaprjeđuju vještine (jezičke, digitalne, komunikacijske…), doživljavaju lični rast, uspostavljaju bolje kontakte sa drugima, manje su izolovani, za neke od njih poboljšava se status na tržištu rada, aktivniji su u traženju posla, neki pronalaze posao, dok se drugi uključuju u programe daljeg osposobljavanja. Uključivanje u proces obrazovanja odraslih odražava se pozitivno na kvalitet i zadovoljstvo životom, a time i na njihovo opšte psihofizičko zdravlje.

Nudi li praksa valjane dokaze u prilog ovim tvrdnjama?

Radeći više od deset godina na kreiranju, prilagođavanju i realizaciji široke lepeze programa obrazovanja, osposobljavanja, pripreme za zapošljavanje i profesionalne rehabilitacije namijenjenih, prije svega, pomenutim osjetljivim kategorima, svjedok sam mnogih izazova. Sa jedne strane, ove učenike često prati niska motivacija i samopouzdanje, nedostajuće vještine, zastarela znanja, nedostatak profesionalne prakse i radnog iskustva, umanjene radne sposobnosti i sl., a sa druge strane povećani su obrazovni zahtjevi i zahtjevi tržišta rada u cilju njihove radne integracije.

To pred stručnjake u ovoj oblasti postavlja dodatne zahtjeve kao što su npr: profesionalna procjena (prethodnog obrazovnog postignuća, nivoa funkcionalne pismenosti, stečenog nivoa ključnih vještina, procjena sposobnosti za učenje i upotrebe efikasnih tehnika učenja i sl.) kako bi se utvrdile potrebe za obrazovanjem/osposobljavanjem, prilagodili obrazovni zahtjevi i planirali primjereni oblici podrške učesnicima, u skladu sa njihovim (preostalim) sposobnostima, individualnim potrebama i zahtjevima tržišta rada, često u cilju nadoknađivanja njihovih obrazovnih zaostataka - kompenzaciona funkcija obrazovanja odraslih.

U prilog tome, izdvojiću neke primjere koji potkrepljuju prethodno rečeno. Evaluacija programa podsticanja i pripreme za zapošljavanje dugoročno nezaposlenih lica, nakon šestomjesečnog praćenja aktivnosti učesnika, (na uzorku polaznika iz sedam gradova) pokazala je interesantne rezultate. Ne iznenađuje podatak da se blizu 90% polaznika (od ispitanog uzorka) osjećao sigurnije u pogledu mogućnosti zaposlenja, da se 36% zaposlilo i da je 77% izjavilo da su motivisaniji za dalje učenje, od čega se 25% učesnika prijavilo za različite programe obrazovanja/osposobljavanja.

Iako smo pretpostavili da se program (koji je uključivao i psihosocijalnu podršku učesnicima) pozitivno odražava i na njihovu interpersonalnu integraciju – rezultati su nas pozitivno iznenadili, 95% od ispitanih polaznika je izjavilo da im se društveni i porodični život poboljšao nakon učešća u programu. Više godina po završetku programa jedna polaznica (lice sa invaliditetom) izjavila je, da se nakon učešća u programu nikada više nije “zatvorila u kuću” (nije se “isključila”). Brojni su pozitivni efekti obrazovanja na različite aspekte socijalne uključenosti polaznika, ali nam se sve čini nedovoljnim spram strateških opredjeljenja i zacrtanih ciljeva, naših profesionalnih očekivanja, a prije svega potreba onih kojima je obrazovanje namijenjeno. Sjećam se polaznika programa profesionalne rehabilitacije (OSI) koji je nakon stručnog osposobljavanja i zapošljavanja ponovo okupio svoju porodicu pod isti krov. To je već značajan korak ka punoj integraciji (ekonomskoj, socijalnoj).

Tokom obrazovnog rada sa najosjetljivijom od osjetljivih kategrija socijalno isključenih učenika – licima sa intelektualnim i mentalnim teškoćama ponovo se pitamo, mi koji obrazovanje odraslih vidimo kao moćno sredstvo - “svjetlo” razvoja, da li smo na ove izazove i odgovorili, posebno kada se radi o licima sa takvim smetnjama koja se, nakon stručne procjene, ne upućuju na otvoreno tržište rada. U upitnicima za evaluaciju seminara za podsticanje socijalnog preduzetništa OSI nailazim na komentar “Bilo je puno seminara u radionici” (jasna preporuka za poboljšanje), dok drugom prilikom, ocjenjujući radionice za podsticanje domaće radinosti za OSI, na pitanje: Imate li neku sugestiju ili komentar na bilo koji aspekt radionice, polaznica kratko odgovara: “Vrata svjetlosti”.To je ono što priželjkujemo.

Share on Facebook Share on Twitter Epale SoundCloud Share on LinkedIn