Pandemija COVID-19 otvorila je niz problema ili pojačala probleme koji su postojali u društvu, a na koje se očekuju obrazovni odgovori. U europskom obrazovnom prostoru nastoje se definirati zajednički ciljevi kojima bi obrazovanje odraslih odgovorilo na zdravstvene, ekonomske, klimatske i demografske izazove. Većina ciljeva su isti ili modificirani ciljevi koje obrazovanje odraslih prati od Lisabonskog procesa iz 2000-ih, Memoranduma o cjeloživotnom učenju ili čak ranijih inicijativa. Obrazovanje odraslih ima za cilj, prije svega, balansirano rješavanje ekonomskih i socijalnih problema (zapošljivost, konkurentnost, socijalna uključenost, pravičnost). Na te temeljne ciljeve nadovezuju se novi slojevi politika kojima se reagira na ekonomsku krizu nakon 2008. godine, migrantsku krizu nakon 2015. godine, sve jači pritisak za jasniju politiku održivog razvoja i ubrzane tehnološke promjene.

Od samog koncepta cjeloživotnog učenja (izbora različitih puteva obrazovanja) i koncepta zapošljivosti teret odgovornosti se prenosi na pojedinca kojem država regulatornim i poticajnim alatima omogućava kvalitetan izbor obrazovnih puteva. Individualni račun za učenje jedan je od takvih alata kojim su se neke od europskih država i pokrajina služile i prije podizanja te ideje na razinu europskog prioriteta.

Kvalifikacijski okvir se zadržava kao jasan alat, koji u sebi sadržava i ideje o tome čemu obrazovanje odraslih služi i što je u tome ključno. Mikrokvalifikacije su nastavak ove ideje uvedene nakon 2000. godine. Digitalna i zelena tranzicija i vještine koje su potrebne za njih nisu novost u EU, ali su iskočile s malo modificiranim razumijevanjem u prvi plan. One sadržavaju oba cilja (ekonomski i socijalni) i očekivani spas za oporavak nakon pandemijske krize. Iz svega se može zaključiti da iz pandemijske situacije nisu proizašle radikalno nove ideje u obrazovanju odraslih. Pojavljuju se novi slojevi na već prisutnim ciljevima i instrumentima, neki od operativnih ciljeva su preformulirani ili su izvučeni u središte politika.

Cjeloživotno učenje u društvu znanja i dalje je isti dominantni diskurs koji je sad začinjen prisutnijim zelenim i digitalnim vještinama i jasnim inkluzivnim očekivanjima. Kako pandemija još traje, a pojavljuju se i novi izazovi (sigurnosni, energetski i sl.), teško je procijeniti koliko će se zadržati ovaj dvadesetogodišnji kontinuitet.